Stradanje je vrlo prisutan fenomen ljudskog bitisanja. I ne samo ljudskog – životinje i biljke itekako stradaju. Stradanje je jedno od najviše prisutnih tajni u svijetu, ali mnogi ga ne razumiju.

Obično se uzima kao kazna za posebno teške grijehe, mada stradanje uzima pod svoje surove kandže i malu djecu, pa i onu tek rođenu. Čitava istorija čovječanstva protkana je ovim fenomenom.

Po religijskim knjigama monoteističkih religija, stradanje ljudi, koje se ispoljava na razne načine, posljedica je prvorodnog grijeha praroditelja Adama i Eve, koji su lakomisleno poslušali beslovesnu životinju – zmiju, a ova opet to učinila po nagovoru arhi-zla, Satane.

U stvari, kad se bolje i dublje pogleda, stradanje je posljedica pobune jednog dijela angela na Nebu, na čelu sa njihovim vođom Luciferom, Denicom ili Eosforosom. Pri tom, stradanje Lucifera i njegovih angela je najvišeg stepena i neprestano – nemaju nikakvu nadu na bolje vrijeme, koje u vječnosti je nejasno nama ljudima. Sveti Justin Ćelijski govorio je da „vrijeme jeste isječak vječnosti“.

Prvo stradanje ljudi dogodilo se odmah po prestupu Božije zapovijesti, ili više njih, jer je u toj drami prvih ljudi sa okušanjem ploda sa Drveta poznanja dobra i zla bilo prisutno više od jednog grijeha. Iako se na prvi pogled ne čini, bio je prisutan svegrijeh ili esencija svih grijehova u istoriji čovječanstva od početka pa do kraja.

Gospod Isus Hristos je došao, po hrišćanskom učenju, da nas oslobodi od robovanja grijehu, đavolu i smrti, a samim tim i stradanja. Naravno, ovdje na zemlji mora se stradati – čak Božiji ljudi i najviše – zato što svojim djelovanjem razdražuju „zmije iz podnebesja“ ili pale duhove, koji apsurdno i ludo žele da uspostave svoju vlast nad ljudima, da što više njih prevedu na svoju stranu, tj. stranu vječnog i neopisivog stradanja i muke.

Iz svega ovoga može se zaključiti da je prvo stradanje kod ljudi, a i kod demona, nastupilo prekršajem Božije Volje. To je stanje izgubljenog Raja, koje je nastupilo momentalno po učinjenom prestupu, čak i prije nego što se Bog pojavio i „saznao“ za to. Recimo, Adam i Eva osjetili su vrlo brzo da nešto nije u redu, osjetili su svoju golotinju pokrivši se smokvinim listom. Bog je čak pustio njih same da pričaju o svojoj krivici. I sami sebe kao da su ispisali kaznu.

Osjećaj izgubljenog Raja je najintenzivniji osjećaj ništavila, pustoši, besmisla – veći od bilo kojeg ovozemaljskog stradanja. Mada ono može biti prisutno i na zemlji, to je rijetkost za obične ljude koji nijesu iskusili slasti božanskih plodova, a potom pali. A taj njihov pad je vjerna kopija pada prvih ljudi ili palih angela.

Takav je bio pad Jude Iskariotskog – možda je on i najočigledniji istorijski ili religiozni primjer. Ali i sam Gospod Isus Hristos, kao da je, pored sveg svog fizičkog i duševnog stradanja, okusio i ispio ovu čašu poslednjeg, tj. bogoostavljenosti. To se vidi u njegovim poslednjim trenucima pred smrt na Krstu, gdje kaže: „Ili, Ili, lama savahtani“ ili „Bože, Bože moj, zašto si me ostavio“. Bez obzira što je bio bezgrešan, htio je da pokaže da razumije patnju ljudi svih staleža i duhovnih uzrasta, počev od bolnog i usamljenog iščekivanja stradanja (koje jeste po sebi i samo stradanje), do ponižavanja po sudovima, trgovima, pljuvanju od strane onih čije je bolesnike iscijelio, i mnogo toga još, do poslednjeg stradanja gdje osjeća bogoostavljenost na Krstu – simbolu najstrašnije kazne toga vremena, ali i svih.

Stradanje je jedno veoma važno svojstvo umjetničkih i književnih djela. Sve one silne pjesme ne bi nastale da nije bilo tuge, često one i neutješne, koja se završavala, nažalost, samoubistvom pjesnika, poput Jesenjina, Branka Miljkovića, rok muzičara Kurta Kobejna.

Kao što smo već pomenuli, stradanje Gospoda Isusa Hrista bilo je inspiracija mnogim umjetnicima, počev od ranohrišćanskog, pa i antičkog perioda, Vizantije, srednjovjekovne zapadne umjetnosti, do kompozicija mnogih slavnih muzičara, poput Bahovih Pasija.

Na Zapadu je posebno bilo izraženo ispoljavanje Hristovog stradanja u umjetničkim djelima. Čak je i sam Dostojevski, ugledavši jednom sliku jednog holandskog slikara koja prikazuje Isusa kako mrtav leži, rekao: „Od ovoga čovjek može da izgubi vjeru.“

U dvadesetom vijeku stradanje se više puta manifestovalo kroz logore za masovno uništenje ljudi, naročito tokom Drugog svjetskog rata. Aušvic i, na našim prostorima, Jasenovac bila su mjesta neizmjernog stradanja ljudi – samo zbog svoje nacije, vjere, opredjeljenja. Oni su bili istovremeno tema brojnih filmova. Veliki broj poznatih filmova je snimljen o stradanju Jevreja tokom Holokausta. Neki među njima su „Šindlerova lista“, „Pijanista“, a kod nas je najpoznatiji film Lordana Zafranovića „Okupacija u 26 slika“, gdje je samo scena ubistva civila od strane ustaša u autobusu bila dovoljna da prikaže užas zločina u NDH. Nedavno je snimljen još jedan film na istu temu – „Dara iz Jasenovca“ reditelja Gage Antonijevića.

Danas su upečatljive scene stradanja civila, posebno djece u Izraelu i Ukrajini, koje nikog ne ostavljaju ravnodušnim. Ipak, svijet ćuti na stradanje palestinske djece i njihovo izgladnjivanje do nivoa gdje liče na kosture – vjerovatno zato što nemaju protekciju i zaštitu od nekog moćnika. Ali jednom, možda će ova djeca suditi svijetu i njegovoj ravnodušnosti prema njihovim stradanjima.

Ratovi nijesu jedina mjesta stradanja ljudi, ali su najintenzivnija. Stradaju ljudi i u razvijenim državama, gdje vijekovima nije bilo ratova.

Stradanje u ovom svijetu je neminovno. Neka bi Bog dao da naša stradanja, ako moramo da stradamo, ne budu uzalud i besmislena, kao razbojnika sa lijeve strane Isusovog Krsta, nego da budu kao onog pokajanog Dismaza sa desne, koji je molio Isusa: „Sjeti me se, Gospode, kada dođeš u Carstvo svoje.“