Bio je tu, pa, otkad zna za sebe. Od vrtića, prvih dana škole, fakulteta, pa i posla. Uvijek na istom mjestu. Bilo jesen, zima, ljeto, proljeće. Svakom godišnjem dobu davao je osjećaj svojom violinom.

Svirao je sve, od mađarskih romskih pjesama do klasika. Čak je i situaciju u društvu opisivao nečujno svojom muzikom. Nikad ni sa kim nije pričao, a sa svakim je komunicirao muzikom. Bio je dosta tužan tip. Malo se znalo o njemu.

Živio je baš od toga što je, svirajući, privlačio ljude koji su mu ostavljali sitninu. Toliko mu je, valjda, i bilo potrebno. Ulični svirač je postao jedan od simbola grada. Pa su dovodili neke, čak i značajne ljude, koji bi ga posjećivali da vide interesantnog čovjeka, atrakciju, kao kakvo živo ljudsko zdanje. On bi im ponovo odgovarao violinom.

Nekad su se i ljutili na njega. Znali su i da ga izvrijeđaju. Nekad pohvale, nekad narugaju se. On je uvijek stajao isto, sa istom grimasom lica, samo je zvuk bio drugačiji. Govorili su da je ludak, čudak… svakakve priče. Urbane legende.

Dragan se ostvario kao uspješan čovjek u drugom gradu. Jednom, šetajući pored stare, oronule zgrade kad je došao u posjetu svojima, zatekao je kako odvode u mrtvačnicu nekog. Upitao je bolničara o kome se radi. Ovaj mu odgovori da je riječ o „uličnom sviraču“. Baš do prije neki dan je svirao. Kako se nije pojavljivao, neko se sjetio da se provjeri.

Šta se dalje desilo sa njim? Nisu ga, nešto, sugrađani ispratili posebno. Sahranjen je o trošku države, kao siromah. Potom zaboravljen.

Neko se godinama poslije sjetio da napravi bistu uličnog svirača, u prirodnoj veličini, sa violinom, na istom mjestu na kojem je stalno svirao. Čak je napravljen i sitan novac, kao imitacija, ispred biste.

I dalje se smjenjuju dan i noć, kiša i sunce, godišnja doba, raspoloženja. Ali, ulični svirač i dalje stoji na istom mjestu.