Jedno od najintezivnijih perioda u životu čovjeka je između desete i dvadesete godine, gdje adolescent više nije dijete, ali ni odrastao čovjek. Ovaj prelazni period od adolescencije do preobražavanja u odrasla bića propraćen ispitivanjem mnogih pojava, poroka, bolnih iskustava, ali i onih lijepih.

Mnogi književnici su napisali neke od svojih najboljih knjiga o ovom periodu života. Sjetimo se najprije čuvenog Čarlsa Bukovskog i njegovog autobiografskog romana “Bludni sin”. Gdje glavni junak Henri Kinaski dobija bolna životna iskustva u institucijama poput škole, pa i porodice. Pronalazi utjehu u piću, koje autora prati čitav život. Slični ovome su i roman Alberta Moravia “Unutrašnji život”, gdje glavna junakinja Desidarija intenzivno proživljava ovaj period života kao gojazna djevojčica sa njenim tajnama.

Posebni su romani Hermana Hesea o tinejdžerskom dobu, poput “Demijana””, Igre staklenih perli”, pa i u neku ruku “”Stepskog vuka, gdje se na neki arhetipski način autor bavi ovim periodom.

Adolescencija je period otkrivanja. Kao da se kasniji život živi eto samo da bi se proživio, kod značajnog djela ljudi. I onih poznatih umjetnika, književnika i drugih. Uvijek im je osnova kad su imali petnaest godina, kad su osnovali prvi bend, napili se, probali cigarete, neki nešto i više. Stiču se prva seksualna iskustva. Sve ovo krije i neku unutrašnju misteriju. Zato što većina ovih stvari se radi tajno, sam, sa nekim u društvu. Uglavnom se njima pristupa svijetu odraslih na neki mističan način. Prve cigarete se puše tajno, isto tako i alkohol. Ta tajnovitost daje neku draž.

Nije sve tako idilično u ovome periodu. Uglavnom se prolazi manje više , kroz period neprilagođenosti. Ta neprilagođenost krije mnoge unutrašnje tajne muke. Posebno, ako se nisu prevazišle neki strahovi iz dječijeg perioda, koje su u ovom dobu dobile jači ,,metastazirani“ oblik. Onda se vremenom dolazi do kompleksa. Ti neki kompleksi ostaju čitav život, poput davno prekrivenih rana. Čak i ako se čovjek čini jak i uspješan, iako je stvarno takav, uvijek ispod površine ostaju unutrašnji ožiljci nekih ,,akni ili bubuljica“ ,,nepopularnih cvikeraša“ ,,čudaka“…

U suštini čovjek je samo ,,nezaštićeno dijete“ sa iskustvima, koja djeca još nemaju. Ko shvati svoju nemoć, dijelom je se oslobađa.