Krajem oktobra ove godine Marija Zogović iz Podgorice ostvarila je istorijski podvig, postala je prva osoba iz Crne Gore, među ženama i muškarcima, koja se popela na himalajski vrh Ama Dablam, jedan od najljepših i najizazovnijih vrhova svijeta, prenose  “Vijesti”

Visok 6.812 metara, Ama Dablam u prevodu znači “Majčina ogrlica”. Nalazi se u centralnom dijelu regiona Kumbu, oko 20 kilometara južno od Mont Everesta, najvišeg vrha planete. Njegove strme piramide leda i oštri grebeni čine ga izazovom čak i za najiskusnije alpiniste. Prvi put je osvojen 13. marta 1961. godine, a od tada je omiljena destinacija penjača iz cijelog svijeta.

Za Mariju, međutim, ovaj uspon imao je posebno emotivno značenje.

– Majku sam izgubila prije 24 godine, i od tada želja da je još jednom zagrlim i budem njena ‘ogrlica’ rasla je iz dana u dan. Na vrhu Ama Dablam ta želja mi se, na neki način, ostvarila – kazala je u razgovoru za “Vijesti”.

Njena ispovijest svjedoči o upornosti i snazi volje. Tri dana borila se da riješi pitanje osiguranja koje bi pokrilo eventualno spašavanje helikopterom iznad 6.500 metara, što nijedna crnogorska osiguravajuća kuća ne nudi. Samo deset dana pred polazak, dobila je povišenu temperaturu, pokvario joj se akumulator, a telefon joj se slomio.

– Sve što je moglo da krene po zlu, krenulo je. Ali nisam pomišljala da odustanem. Mislila sam, sve što je loše ostaće u Crnoj Gori. Naravno, nije bilo baš tako – kazala je uz osmijeh.

Ekspedicija je trajala deset dana, a tokom nje su učesnici prešli oko 130 kilometara i savladali više od 11.000 metara visinske razlike.

– Završna aklimatizacija uključivala je uspon od baznog kampa na 4.600 metara do kampa jedan, na 5.800 metara, spavanje u šatoru na samom grebenu, pa zatim do kampa dva, na 6.100 metara, i povratak u bazni kamp. Nakon dvodnevnog odmora, uslijedio je završni uspon koji je trajao četiri izuzetno teška dana – ispričala je Marija.

Na završnom dijelu rute suočila se s jakim vjetrom i hladnoćom.

–  Jedna ledenica me pogodila u butinu i izazvala modricu veličine šake. U tom trenutku sam pomislila: ‘Šta će meni ovo u životu, mogla sam biti na Sejšelima’. Ali sjetila sam se svih razloga zbog kojih sam tu i nastavila dalje.

Na vrh su ona i Marija Sekulović iz Srbije, članica Planinarskog kluba “Bjelasica” iz Kolašina, stigle u 10.45 sati.

– Na vrhu su mi se oči napunile suza. Osjećaj je bio nemjerljiv , ne samo zbog majke, već i zato što sam znala da sam ostavila trag u istoriji našeg planinarstva -kaže Marija.

Silazak s vrha bio je jednako zahtjevan kao i uspon.

– Trećeg dana, po povratku do kampa dva, nijesmo imale gdje da spavamo jer su svi šatori bili puni. Naslonile smo se na stijene, zaspale na petnaestak minuta i to je bilo dovoljno da se malo oporavimo. Četvrti dan bio je ‘lakši’ – trebalo je ‘samo’ sići još 1.400 metara, s teškim rancem i u iznajmljenim cipelama koje su mi napravile osam plikova.

Ekspediciju je vodio Dragan Jaćimović iz beogradskog tima “Extreme Summits”, koji je, kako kaže, pokazao veliku predusretljivost i profesionalizam.

– Zahvalna sam im na savjetima, organizaciji i podršci –  navela je Marija, ističući da bez pomoći prijatelja, porodice, kolega i sponzora, ova avantura ne bi bila moguća.

Marija ima 43 godine, diplomirana je ekonomistkinja, ali se ekonomijom nikada nije bavila. Radi u Kancelariji za prevenciju bolesti zavisnosti pri Glavnom gradu Podgorica.

– Kroz svoje iskustvo mladima ukazujem na važnost zdravih stilova života. Planina je za mene lijek i sloboda – kaže ona.

Prije osvajanja Ama Dablama, ostvarila je uspone na Materhorn (italijanska ruta Kresta Leone) i Ćima Grande (smjer Spigolo Dibona).

– Za ovakve vrhove ne postoji posebna priprema. Samo predanost, disciplina i vjera da će vremenski uslovi biti na tvojoj strani.

Zogović objašnjava da priprema za ekspediciju ne znači da život staje.

– Treba sve upakovati i otići mirne glave. Najteže je bilo obezbijediti sredstva, jer ovakvi poduhvati nijesu pristupačni našem džepu. Oprema je veoma skupa, a u Crnoj Gori se mnoge stvari ni ne mogu pronaći.

Dio opreme kupila je, dio pozajmila, a nešto iznajmila u Katmanduu – uključujući i neslavne gojzerice koje su joj zadale plikove.

U ekspediciji su, osim nje, učestvovale i Bogdana Jelić i Marija Sekulović, obje iz Srbije, ali članice crnogorskih planinarskih klubova “Međed” iz Podgorice i “Bjelasica” iz Kolašina.

– Ako klubovi i Planinarski savez ne prepoznaju uspjehe i ne podstaknu dijeljenje iskustava kroz predavanja, posebno mlađima, sve će ostati samo lično iskustvo. A prava vrijednost je u prenošenju znanja – ističe Marija.

Ona naglašava i potrebu za institucionalnom podrškom:

– Neophodno je uvesti kriterijume za procjenu sposobnosti i obezbijediti finansijsku pomoć onima koji žele da se ozbiljno bave planinarenjem i visokogorstvom.

Na pitanje o budućim planovima, kaže da će avanture sigurno biti nastavljene.

– Osluškujem svoje tijelo i formiram ciljeve u skladu s tim. Uvijek tražim nešto novo, neobičnu planinu, zanimljiv smjer. Jedino je sigurno – avanture će se nastaviti i biće neuobičajene.

Na kraju priznaje da joj je najveća vrijednost ovog puta upravo prijateljstvo koje je stekla s Marijom Sekulović:

– Poznavale smo se iz viđenja, poštovale, ali se nijesmo družile. Na ovom putu postale smo sestre po planini. Kad dijelite takvo iskustvo, znate da ste stekle prijatelja za cio život.