Dok Crna Gora prolazi kroz jedan od najmračnijih bezbjednosnih trenutaka posljednjih godina, ulice Podgorice i Budve sve više podsjećaju na poligon obračuna zaraćenih kriminalnih klanova. Dok mafijaši hladnokrvno pucaju po gradskim jezgrima, a političari demonstriraju verbalne vještine u prebacivanju odgovornosti, čini se da je jedina konstanta – nekažnjeno nasilje. Nasilje koje se, u atmosferi političkog licemjerja, ne osuđuje do kraja, već se između redova često pravda ako meta nije “naša”.

U svega nekoliko dana, Crna Gora je svjedočila brutalnim likvidacijama, napadu na javnog funkcionera, i novom talasu prijetnji i političke relativizacije. Sve to ukazuje na opasnu sinergiju između političkih podjela, slabe vladavine prava i rastuće moći organizovanog kriminala.

Dvije likvidacije u srcu glavnog grada

Serija nasilja počela je ubistvom Igora Nedovića, koji je 17. jula u večernjim satima upucan ispred svoje kuće u podgoričkom naselju. Ubica na motoru ispalio je hice u Nedovića, a zatim, vidjevši da žrtva pokazuje znake života, vratio se i dovršio posao. Iako je policija saopštila da je ista osoba već pokušala atentat na Nedovića 16. maja, on tada nije ubijen. Ovaj put, uz “ozbiljnu tehničku, logističku i finansijsku podršku”, kako je to opisala policija – egzekucija je uspjela.

Samo tri dana kasnije, u samom centru Podgorice, u bašti lokala “Taormina”, doslovno 500 metara od sjedišta Uprave policije, uslijedila je nova likvidacija. Ubijen je Ivan Milačić, bezbjednosno interesantna osoba, dok je sa njim za stolom sjedio Strahinja Radonjić, koji je ranjen. Jedan metak je okrznuo i slučajnu prolaznicu. Ubistvo nosi sve karakteristike profesionalne egzekucije – hladnokrvno, brzo, bez straha od hapšenja.

Država bez odgovora, odgovorni bez odgovornosti

Vršilac dužnosti direktora Uprave policije Lazar Šćepanović izjavio je da “policija ne može preuzeti apsolutnu odgovornost za bezbjednosnu situaciju”. Pohvalio je smanjenje broja kriminalnih grupa, ali su dostupni bezbjednosni dokumenti – uključujući i poslednju SOCTA procjenu iz 2024. – u direktnom neskladu sa tim tvrdnjama. Prema toj procjeni, broj kriminalnih grupa je u porastu, njihova struktura sve sofisticiranija, a uticaj veći. Dvije najveće trenutno broje oko 300 članova.

U posljednjem dokumentu se navodi da su aktivne najmanje 11 visokorizičnih kriminalnih grupa, dok je samo od 2017. godine zabilježeno preko 60 mafijaških ubistava, često sa regionalnim i međunarodnim odjekom.

Dok se mafija organizuje i širi, institucije zveckaju saopštenjima. Premijer Milojko Spajić je inicirao vanrednu sjednicu Vijeća za nacionalnu bezbjednost, ali je prethodno odbio da prisustvuje sjednici Savjeta za odbranu i bezbjednost, koju je zakazao predsjednik Jakov Milatović. Savjet se, po starom običaju, nije ni sastao. Vijeće je, pak, saopštilo da postoji korelacija između povećanog broja ukinutih pritvora i rasta nasilnih krivičnih djela, prebacivši tako odgovornost na pravosuđe.

Napad u Budvi: politička poruka iza pesnice

U jeku mafijaških obračuna, na meti nasilja se našao i predsjednik Opštine Budva, Nikola Jovanović. U večernjim satima 18. jula, na njega je fizički nasrnuo Jovo Mitrović, dok su njegova braća Vidak i Milorad učestvovali u incidentu. Jovo je u pritvoru, a braći je izrečena zabrana prilaska.

Vidak Mitrović je visoki funkcioner Nove srpske demokratije (NSD), stranke Andrije Mandića. Nakon napada je podnio ostavku na funkciju u JP Morsko dobro, poručivši da njegovo političko angažovanje “nema veze sa incidentom”.

Jovanović je, međutim, optužio Mandića i NSD za naručivanje napada, navodeći da je riječ o politički motivisanom aktu, iza kojeg stoji organizovana grupa. “

– Nisam imao nikakvu svađu sa napadačima, već sam brutalno pretučen od bezbjednosno interesantnih lica povezanih sa NSD-om – izjavio je Jovanović, dodajući da je riječ o planiranom aktu nasilja sa ciljem političke zastrašenosti.

Andrija Mandić je demantovao bilo kakvu vezu sa napadom, ali je incident pokušao svesti na “lične razmirice”, zahtijevajući objavljivanje video snimaka. Njegova izjava je naišla na osude, posebno zbog činjenice da nije eksplicitno osudio nasilje funkcionera sopstvene partije.

U odgovoru na Mandićevu relativizaciju, Jovanović je rekao da je to “pokušaj zamjene teza i zaštite partijskih batinaša koji nasilje koriste kao politički alat”.

Demokratski cinizam

Demokrate, koje trenutno upravljaju bezbjednosnim sektorom, saopštile su da “oštro osuđuju napad” na Jovanovića, ali su istovremeno iskoristile priliku da ga optuže za “saradnju sa batinaškom partijom” aludirajući na DPS, uz čiju je podršku formirao vlast u Budvi. Time su izbjegli da se osvrnu na činjenicu da je napadnuto lice nosilac javne funkcije, i umjesto jasne osude, ponudili političku diskvalifikaciju.

Da situacija izmiče kontroli, potvrđuje i činjenica da je Jovanoviću, po povratku na posao, upućen niz prijetnji putem mejlova. Jedan od osumnjičenih, J.M. (48) iz Nikšića, identifikovan je kao autor poruka koje sadrže jezive prijetnje nasiljem.

Zaštitnik ljudskih prava upozorio je da “cijena obavljanja javnih funkcija postaje mjera rizika” i pozvao na odlučniju zaštitu političkih aktera i osudu nasilja u svakom obliku.

Stanje bezbjednosti – brojke protiv retorike

Šćepanovićeve izjave da je broj kriminalnih grupa opao, opovrgava dokumentacija. Od 2010. godine broj registrovanih grupa je smanjen sa 35 na 10, ali se u posljednjim SOCTA procjenama vidi trend rasta – dvije nove grupe su formirane između 2021. i 2024. Procjene ukazuju na čvrstu regionalnu povezanost sa kriminalnim strukturama iz Srbije, kao i međunarodne veze, naročito u krijumčarenju kokaina.

Dok policijski zvaničnici broje mafijaške grupe, njihove metke brojimo mi – građani. Institucije prebacuju krivicu jedne na druge, političari zaboravljaju osude kada nasilje dolazi iz njihovih redova, a građani svakim danom sve više strahuju da neće postati kolateral.

Kada politička pripadnost postane kriterijum za osudu nasilja, a mafija pokazuje više organizacije nego državne institucije, jasno je da Crna Gora nije samo talac klanova – već i njihovog političkog odraza. U društvu gdje se napadi relativizuju, prijetnje ignorišu, a ubistva postaju rutinska vijest – nasilje više nije incident. Nasilje postaje pravilo.