Sinoć je u Podgorici, ispred zgrade Ministarstva unutrašnjih poslova, održan protest građana revoltirano sporim i neefikasnim postupanjem policije povodom masovnog ubistva na Cetinju, koje se dogodilo 1. januara. Građani su zahtijevali ostavke ključnih čelnika bezbjednosnog sektora, među kojima su ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović i potpredsjednik Vlade za bezbjednost i odbranu Aleksa Bečić.

Na protestima se čulo jasno nezadovoljstvo trenutnim stanjem u sektoru bezbjednosti, a jedan od ključnih zahtjeva bio je preispitivanje njihove odgovornosti za propuste. Ministar Šaranović je ostanak na funkciji pravdao tezom da za masakr na Cetinju ne postoji njegova “subjektivna ni objektivna odgovornost”.

Demokratska Crna Gora, čiji su Šaranović i Bečić istaknuti funkcioneri, ubrzo se oglasila saopštenjem, tvrdeći da je protest manipulacija iza koje, kako navode, stoje “kriminalni klanovi” i bivši predsjednik Milo Đukanović. Građani su, po njihovom mišljenju, izmanipulisani.

Međutim, podsjećanje na stavove Demokrata iz 2021. godine baca novo svjetlo na njihovu trenutnu poziciju. Naime, prilikom dešavanja na Belvederu, upravo su oni u ponoćnom saopštenju zahtijevali odgovornost kompletnog rukovodstva bezbjednosnog sektora ukoliko ustoličenje mitropolita Joanikija ne bude osigurano, piše Cdm.

Zahtjevi tada nisu bili nimalo suptilni – MUP je morao da djeluje po svaku cijenu, uključujući masovnu upotrebu sile, kako bi se obezbijedila vjerska ceremonija. Tada je pitanje “subjektivne i objektivne odgovornosti” bilo potpuno legitimno. Danas, međutim, 12 izgubljenih života na Cetinju, među kojima i dvoje djece, nisu povod za slične zahtjeve.

Pitanje koje se postavlja jeste: kako je moguće da čelni ljudi sektora bezbjednosti ostaju netaknuti dok građani gube vjeru u sposobnost države da ih zaštiti? Priznanje ministra da u trenutku masakra na Cetinju nije bilo dovoljno policajaca, kao i da je nedostatak kadra problem širom zemlje, samo dodatno podstiče sumnju u njihovu odgovornost.

Na protestima su se čula poređenja sa izjavama premijera Milojka Spajića, koji je, makar simbolički, priznao odgovornost za propuste svoje Vlade. “Ako se Spajić osjeća odgovornim, zašto se Bečić i Šaranović ne osjećaju?” jedno je od pitanja postavljenih sinoć.

Dok građani traže pravdu i odgovornost, poruke iz vrha vlasti ostaju nepromijenjene. Dvanaest izgubljenih života, čini se, nije dovoljan razlog za promjene.