Uprkos jasnim porukama koje iz Brisela kontinuirano dolaze, politički akteri u Crnoj Gori ne odustaju od nacionalnih i identitetskih tema, koje i dalje dominiraju političkim diskursom i prepoznaju se kao pogodno tlo za prikupljanje političkih poena, piše Dan. Evropski zvaničnici više puta su upozorili da se moraju izbjegavati teme koje produbljuju podjele, poput revizije istorije, etničkih i jezičkih pitanja, te da je neophodno graditi dobrosusjedske odnose kao preduslov za napredak u evropskim integracijama.

Ipak, kako smatra politički analitičar Stefan Đukić, partije iz aktuelne parlamentarne većine samo formalno poštuju dogovorene obaveze, dok se u praksi najradije vraćaju temama koje društvo drže u stalnoj polarizaciji.

– Sporazum kojim su se obavezale da neće potencirati nacionalne teme i pitanja koja izazivaju podjele u društvu partije poštuju onoliko koliko im je to u određenom trenutku politički oportuno. Jasno je da je našim partijama, čak i onima koje se predstavljaju kao građanske, mnogo udobnije da ulaze u neke nacionalne priče i prepirke, u rasprave o etničkom karakteru, jeziku, religiji… Tu mogu unedogled da rabe razne floskule koje su čuli od istomišljenika iz drugih društvenih sfera. Mogu oni koliko hoće da pričaju o jedinstvu na evropskom putu i da potpisuju sporazume kojima se na to obavezuju, ali ono što oni najbolje umiju i znaju jeste predizborna kampanja, koja se uvijek bazira na identitetskim pričama – poručuje Đukić

Sve partije iz parlamentarne većine krajem prošle godine potpisale su Vladinu platformu „Barometar 26“, kojom su se obavezale da neće otvarati pitanja koja izazivaju podjele. Cilj tog dokumenta, kako je tada obrazloženo, bio je stvaranje minimuma političkog konsenzusa u oblasti evropskih integracija. Ipak, realnost pokazuje drugačiju sliku – sporna pitanja gotovo svakodnevno dominiraju u javnom prostoru.

Nacionalne tenzije ne opterećuju samo unutrašnju scenu, već imaju direktan uticaj i na odnose sa državama iz okruženja. Evropska unija je više puta isticala da je za kandidatski status i otvaranje završnih poglavlja od ključne važnosti upravo očuvanje stabilnih i iskrenih odnosa sa susjedima, posebno onim koji su već članice EU.

Prema riječima Đukića, u regionu je teško održati stabilne odnose jer i same susjedne države imaju izražene unutrašnje probleme i političke krize.

– Nije problem samo kod nas. Prva stvar je naša unutrašnja situacija – da različite grupe u Crnoj Gori različito percipiraju naše susjede i kroz to donose zaključke šta su interesi i sa kim bi trebalo da budemo u boljim odnosima, odnosno koje bi kompromise trebalo prihvatiti, a koje ne. S druge strane, ne smijemo zanemariti realnost svih država u okruženju, na primjer, da na Kosovu već devet mjeseci ne može da se formira vlast i da su u nekom statusu polupropale države. Ne može se zanemariti ni da su u Srbiji još od novembra prošle godine aktuelni protesti i da vlast očigledno nema pravi legitimitet. Takođe, ne može se ignorisati ni da je Bosna i Hercegovina od samog osnivanja država koja ima veliki broj izazova u funkcionisanju na dnevnom nivou i da ima stotine federalnih, kantonalnih, lokalnih, raznoraznih nivoa i da svi vuku na svoju stranu – objašnjava Đukić.

Kada je riječ o odnosima sa članicama EU, situacija takođe nije jednostavna. Hrvatska, kao najbliža susjedna članica Unije, u ovom trenutku ima vlast koju, prema Đukićevim riječima, čine desni centar i ekstremna desnica.

– Kada su desničari na vlasti, onda se insistira na nacionalnim zahtjevima i imaju težnje koje su često u suprotnosti sa onim što su interesi susjednih država. Dok istovremeno imamo Pokret Samoopredjeljenje na Kosovu, SNS u Srbiji, te HDZ i Domovinski pokret u Hrvatskoj, vrlo je teško, zapravo nemoguće, održavati skladne odnose, jer je riječ o različitim vrstama nacionalista i nije realno – ko god da je na vlasti u Crnoj Gori – da ćemo sa bilo kojom od tih država biti istinski u dobrim odnosima ako im u svemu ne povlađujemo. Uvijek treba da budemo kritički nastrojeni prema vlasti, ali mislim da trenutno radimo sve što je do nas, i ne možemo reći da bilo ko od nas može da zadovolji jednog Ivana Anušića iz Domovinskog pokreta ili Aleksandra Vulina u Srbiji, to je prosto nemoguće – zaključuje Đukić.

Iako evropski put formalno ostaje prioritet, svakodnevna politička praksa u Crnoj Gori pokazuje da nacionalne teme i dalje imaju primat, čime se ozbiljno dovodi u pitanje iskrenost deklarativne posvećenosti integracijama i obavezama preuzetim pred međunarodnim partnerima.