Bošnjačka stranka, koja je svoje učešće u novoj Vladi pravdala podrškom evropskim integracijama i zaštitom prava Bošnjaka u Crnoj Gori, sve više izaziva pažnju zbog prakse nepotizma i zapošljavanja članova porodica funkcionera na pozicije u izvršnoj vlasti. Iako je na čelu stranke Ervin Ibrahimović, koji ističe da je njihov ulazak u Vladu rezultat političke odgovornosti prema zajednici, primjeri postavljanja bližnjih na funkcije upućuju na drugačije motive, piše Standard.

Jedan od najistaknutijih primjera je imenovanje Adela Nurkovića, sina bivšeg ministra saobraćaja Osmana Nurkovića, na poziciju savjetnika potpredsjednika Vlade i lidera Bošnjačke stranke, Ervina Ibrahimovića. Interesantno je da mlađi Nurković nema značajniji angažman unutar Bošnjačke stranke, niti je poznat kao politički aktivan član, što otvara pitanje njegove stručnosti i kvalifikacija za ovu funkciju.

Sličan slučaj je imenovanje Zijada Halilovića, sina Amera Halilovića, bivšeg poslanika i savjetnika predsjednika države, koji sada zauzima mjesto savjetnika potpredsjednika Skupštine Crne Gore. Pored njega, Mirza Muratović, suprug Sabine Muratović, predsjednice Foruma žena BS, takođe je zaposlen kao savjetnik potpredsjednika Vlade za međunarodne odnose.

Trend zapošljavanja članova porodica stranačkih funkcionera nije stao na savjetničkim pozicijama. Tako je i supruga ministra Admira Šahmanovića, Merlina Tošić – Šahmanović, imenovana za zamjenicu direktorice Agencije za strane investicije. Pored profesionalnih kvalifikacija, ovakvi slučajevi dodatno pojačavaju sumnje u to da Bošnjačka stranka stavlja lične interese ispred principa na kojima je navodno zasnovala svoj ulazak u Vladu.

Zabrinjavajuće je da je Ibrahimović, u kratkom roku od preuzimanja funkcije, imenovao čak tri savjetnika iz redova Bošnjačke stranke, dok većina drugih potpredsjednika Vlade ima po jednog ili najviše dva savjetnika. Ova privilegovana radna mjesta osiguravaju im visoke plate i prava koja traju i nakon isteka mandata, što dodatno opterećuje državni budžet.

Ovi primjeri pokazuju da Bošnjačka stranka, umjesto da zastupa šire interese građana, sve više koristi javne pozicije za namještanje sopstvenih kadrova, otvarajući pritom sumnje u istinsku posvećenost deklarisanim ciljevima i vrijednostima.