Dok se u javnosti vode simbolične bitke oko Karadžića i Đurišića, funkcioneri Bošnjačke stranke dijele saopštenja NSD-a protiv Mladena Bojanića – čovjeka koji već mjesecima ukazuje na nezakonitosti u postavljanju partijskih kadrova.

Dok društvene mreže i politički prostori bruje o tome ko se kome izvinio zbog Radovana Karadžića i Pavla Đurišića, iza kulisa se odvija mnogo konkretnija i važnija politička drama — ona o partijskoj trgovini, zloupotrebama u zapošljavanju i selektivnoj borbi za “nacionalne interese”.

U njenom središtu nalazi se Mladen Bojanić, bivši ministar kapitalnih investicija i jedan od rijetkih aktera koji dosljedno kritikuje sistemsku partitokratiju, bez obzira na boju zastave ili ideološku etiketu. Ovih dana, Bojanić se našao na meti zajedničkih napada iz, naizgled, suprotstavljenih tabora — i to nakon što je prozvao funkcionera Bošnjačke stranke (BS) Mersudina Gredića zbog, kako tvrdi, nezakonitog izbora na funkciju izvršnog direktora COTEE-a (Crnogorski operator tržišta električne energije)

Prema Bojaniću, Gredić je pribavio diplomu o poznavanju engleskog jezika na sumnjiv način, iako je to bio jedan od ključnih uslova konkursa. Uprkos tome, Odbor direktora – u kojem sjede kadrovi Bošnjačke stranke, koalicije ZBCG i Pokreta Evropa sad – zanemario je upozorenja i podržao Gredićev izbor, što je, kako Bojanić navodi, samo jedan oda dokaza političke trgovine između partnera na vlasti.

Paradoksalno, upravo u trenutku kada Bojanić kritikuje Gredića i odgovorne iz redova BS-a, funkcioner Bošnjačke stranke dijeli saopštenja NSD-a (jedne od glavnih partija ZBCG) koja ga targetiraju. I to istovremeno dok se BS i NSD javno sukobljavaju oko pitanja istorijskog revizionizma i odnosa prema ratnim zločincima.

Ne treba zaboraviti ni da, iako su predstavnici koalicije ZBCG više puta kao uslov ulaska Bošnjačke stranke u Vladu Crne Gore tražili da Bošnjačka stranka raskine koaliciju sa DPS-om na lokalnom nivou, to se do današnjeg dana nije desilo, kao što se nije desilo ni povlačenje podrške kadrovima Bošnjačke stranke niti preispitivanje njenog daljeg učešća u Vladi Crne Gore.

Time se, zapravo, otkriva duboka licemjernost političke scene: javne svađe o prošlosti služe kao dimna zavjesa za tihu trgovinu sadašnjosti. Ideologija se koristi kao oružje za mobilizaciju birača, dok su stvarne odluke – o zapošljavanju, kadrovima i kontrolisanju državnih resursa – predmet dogovora iza zatvorenih vrata.

Upravo zato slučaj Bojanić-Gredić prevazilazi lični sukob. On postaje ogledalo političke kulture u kojoj se “naši” i “njihovi” razlikuju samo po sloganu, ali ne i po principima. Bojanić je, paradoksalno, postao meta i desnice i manjinskih partija – jer je dirnuo u zajednički interes: očuvanje partijskog monopola nad državom.

Sudski spor koji se vodi zbog Gredićevog izbora mogao bi, po svemu sudeći, otvoriti pitanje odgovornosti ne samo jednog funkcionera, već i cijelog sistema u kojem se konkursi raspisuju da bi se potvrdile unaprijed dogovorene pozicije.

U međuvremenu, dok Bošnjaci i Srbi u vlasti vode retoričke bitke oko simbola, državni resursi i institucije postaju privatni posjed političkih elita. A dok se javnost zamara ideološkim frontovima, partitokratija – stara ili nova – mirno nastavlja da vlada.