Odluka Bošnjačke stranke da podrži inicijativu za razrješenje Andrije Mandića nije samo još jedno neslaganje unutar vladajuće većine. Ona otvara pitanje koliko je koalicija Milojka Spajića još politički funkcionalna i šta je danas uopšte drži na okupu.

Bošnjačka stranka odlučila je da će njeni poslanici glasati za razrješenje Andrije Mandića sa funkcije predsjednika Skupštine Crne Gore. Odluka je jednoglasno donijeta na Predsjedništvu stranke, uz obrazloženje da je u skladu sa programskim principima BS-a i vrijednostima na kojima, kako navode, treba da počiva demokratska i evropska Crna Gora.

Povod je poznat: Mandić je, nakon smrti Ratka Mladića, uputio saučešće njegovom sinu Darku, što je za BS neprihvatljivo imajući u vidu pravosnažnu presudu Mladiću za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.

Politički značaj ove odluke, međutim, mnogo je veći od samog pitanja Mandića.

Jer Bošnjačka stranka nije opoziciona partija. Ona je dio vlasti.

Zato se nameće jednostavno pitanje, može li opstati vladajuća koalicija u kojoj njeni konstituenti u parlamentu glasaju jedni protiv drugih?

Odgovor nije nužno, ne. Koalicione vlade postoje upravo zato što političke partije imaju različite programe, interese i biračka tijela. Neslaganje samo po sebi nije znak krize. Naprotiv, demokratska vlast podrazumijeva pregovore, kompromise i povremena različita glasanja.

Problem nastaje kada takva neslaganja postanu pravilo, kada se partneri međusobno javno optužuju, prijete izlaskom iz vlasti ili ostavkama, a ključne političke odluke sve češće postaju poligon za međusobno odmjeravanje snaga.

A upravo takvih primjera u Vladi Milojka Spajića posljednjih godina nije nedostajalo.

Od policije do identitetskih pitanja

Još početkom 2024. godine ozbiljno su se sukobili PES i Demokrate oko izbora rukovodstva policije. Tada je ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović čak tužio Vladu zbog odluke o izboru vršioca dužnosti direktora Uprave policije, dok je ministar odbrane Dragan Krapović poručivao da „bez Demokrata nema Vlade“. Sukob je na kraju prevaziđen, ali je pokazao koliko brzo međupartijsko neslaganje može prerasti u institucionalni konflikt.

Nije to bio izolovan slučaj.

Vladajuću većinu potresali su sporovi oko mogućih izmjena Zakona o crnogorskom državljanstvu, imenovanja kadrova iz prethodne vlasti, izbora čelnika policije, odluke o podizanju spomenika mitropolitu Amfilohiju, odnosa prema državnom tužilaštvu, izbora sudija Ustavnog suda, ali i zbog navodnog nepoštovanja koalicionih dogovora.

Posebno su bili vidljivi sukobi između srpskih i albanskih partija unutar većine.

Nik Đeljošaj i Andrija Mandić su se više puta javno sukobljavali oko pitanja dvojnog državljanstva i odnosa prema Albancima. U jednom trenutku Albanski forum je Mandića nazivao „albanofobom“, dok je iz koalicije Za budućnost Crne Gore Đeljošaju odgovarano optužbama za šovinizam i porukama da bi mogao biti izbačen iz Vlade. Ipak, svega nekoliko mjeseci kasnije dvojica političara sjedjela su za istim stolom i govorila o istorijskom sastanku srpskih i albanskih stranaka.

To možda najbolje opisuje prirodu sadašnje vlasti,sukobi su dozvoljeni sve dok ne ugroze opstanak koalicije.

Kada ministri jedni drugima traže ostavke

Najnoviji primjer je još simptomatičniji.

Potpredsjednik Vlade i ministar ekonomskog razvoja Nik Đeljošaj javno je pozvao ministarku prosvjete, nauke i inovacija Anđelu Jakšić-Stojanović da se povuče sa funkcije zbog njenog odnosa prema pitanju izbora direktorice ulcinjske srednje škole. Đeljošaj je tvrdio da je odgovorno da ministarka podnese ostavku, dok je Ministarstvo prosvjete odbacilo njegove tvrdnje i saopštilo da se rukovodioci obrazovnih ustanova ne biraju prema nacionalnoj ili političkoj pripadnosti, već prema kompetencijama i propisanoj proceduri.

Sukob je potom otišao još dalje.

Đeljošaj je ponudio da će sam podnijeti ostavku ako direktorica škole pred javnošću pokaže znanje albanskog jezika na nivou B2, dok je, u suprotnom, očekivao ostavku ministarke i direktorice škole.

Dakle, nije riječ samo o tome da se dva ministra ne slažu.

Jedan član Vlade javno traži ostavku drugog člana Vlade.

A Vlada nastavlja da radi kao da se ništa posebno nije dogodilo.

U međuvremenu, sukob Đeljošaja i Jakšić-Stojanović samo je jedan u nizu konflikata koji su obilježili rad Spajićevog kabineta. „Vijesti“ su ranije zabilježile i odlazak ministara iz BS-a i albanskih partija sa sjednice Vlade zbog namjere da se podrži podizanje spomenika Amfilohiju, kao i krizu oko Botuna koja je na kraju dovela do izlaska DNP-a iz Vlade.

Botun je pokazao gdje je granica

Upravo je slučaj DNP-a možda najbolji primjer da unutrašnji sukobi nisu samo medijska buka.

Nakon krize oko Botuna, DNP Milana Kneževića napustio je Vladu i vlast u Podgorici. Ta stranka je prethodno tražila da se pitanja poput službenog statusa srpskog jezika, dvojnog državljanstva sa Srbijom i statusa trobojke uvrste u politički dogovor. Kada se to nije dogodilo, koalicioni partner je izašao iz izvršne vlasti.

Drugim riječima, već imamo presedan, neslaganje unutar ove većine može završiti izlaskom iz Vlade.

Pitanje je samo gdje je naredna granica.

Šta onda drži koaliciju zajedno?

Politikolog Miloš Perović je, govoreći o unutrašnjim sukobima vlasti, ocijenio da sadašnja većina nije homogena politička struktura, već širok savez različitih interesa koji funkcioniše dok postoji minimum zajedničkog interesa. Po njegovoj ocjeni, stranke imaju snažan motiv da ostanu u vlasti čak i kada se međusobno sukobljavaju, jer bi izlazak mogao značiti gubitak političkog kapitala, pozicija i uticaja.

To je možda i najvažniji odgovor na pitanje zašto ova Vlada još uvijek opstaje.

Ne mora da postoji velika politička ljubav među partnerima. Dovoljno je da postoji dovoljno veliki zajednički interes.

Ali takav model ima svoju cijenu.

Ako se politička stabilnost svodi na računicu da je svakom partneru trenutno isplativije da ostane u vlasti nego da je napusti, onda se postavlja pitanje da li gledamo stabilnu Vladu ili samo stabilan dogovor o podjeli vlasti.

Mandić je novi test

Zbog toga će glasanje o Mandiću biti mnogo više od parlamentarne procedure.

Ako BS, kao dio vladajuće većine, zajedno sa opozicijom glasa za smjenu predsjednika Skupštine koji dolazi iz jedne od najjačih partija vlasti, onda će biti teško tvrditi da unutar koalicije postoji političko jedinstvo.

Ali to samo po sebi ne znači da Vlada mora pasti.

Ključno pitanje je šta će se dogoditi nakon glasanja.

Hoće li partneri reći da je riječ o različitim stavovima koji ne ugrožavaju funkcionisanje Vlade?

Hoće li uslijediti nova politička trgovina i pokušaj da se pronađe kompromis?

Ili će ovo biti početak otvorenog preispitivanja odnosa unutar vlasti?

Jer ako jedan koalicioni partner glasa za razrješenje visokog funkcionera drugog koalicionog partnera, dok istovremeno potpredsjednici Vlade jedni drugima traže ostavke, ministri se međusobno javno optužuju, a pojedine partije napuštaju Vladu zbog neispunjenih zahtjeva, onda više nije dovoljno pitati da li Vlada ima većinu.

Treba pitati šta ta većina još uvijek politički povezuje.

Jer Vlada može preživjeti različite stavove.

Može preživjeti čak i ozbiljne svađe.

Ali teško je dugoročno funkcionisati ako svaki naredni sukob pokazuje da partneri imaju sve manje zajedničkih političkih ciljeva, a sve više razloga da jedni drugima budu protivnici.

Odluka Bošnjačke stranke da podrži smjenu Andrije Mandića zato nije nužno kraj vladajuće koalicije.

Ali jeste njen novi, možda do sada najvažniji test.

Ako koalicija može da preživi i glasanje jednih protiv drugih, pitanje više neće biti da li može opstati. Pitanje će biti, kakva je to koalicija i šta je još drži zajedno?