Na javnoj raspravi o Nacrtu Zakona o saradnji sa dijasporom – iseljenicima je dostavljeno 14 predloga na izgled tog dokumenta, od čega su dva prihvaćena.

Ministarstvo dijaspore, kao predlagač propisa, prihvatilo je izmjenu člana 60, kojom se predviđa brisanje ličnih podataka o preminulim iseljenicima godinu dana nakon saznanja o smrti, čak i ako je od smrti prošlo više godina.

Prihvaćena je i izmjena člana 6, kojom se tom Vladinom resoru propisuje obaveza da jednom godišnje organizuje regionalne konsultacije s lokalnim samoupravama radi usklađivanja planova, razmjene informacija i zajedničkog planiranja aktivnosti usmjerenih na saradnju s dijasporom, čime se omogućava dvosmjerna komunikacija.

– Navedeni predlog će doprijeniti sveobuhvatnijoj saradnji između Ministarstva dijaspore i jedinica lokalne samouprave radi zajedničkog planiranja projekata i aktivnosti usmjerenih na saradnju s dijasporom – iseljenicima, a sve u cilju stvaranja i unapređenja uslova potrebnih za uključivanje dijaspore – iseljenika u društveni i ekonomski život Crne Gore – piše u obrazloženju.

Predlog da dijaspora imenuje predstavnike sa pravom glasa u skupštinskim odborima nije prihvaćen sa obrazloženjem da važeći propisi ne predviđaju institut tzv. “spoljnih članova”, te da bi uvođenje takvog rješenja bilo i formalno neosnovano i suštinski neprimjereno

U dokumentu dostupnom na sajtu Vlade navedeno je da je donošenje Zakona o saradnji sa dijasporom – iseljenicima “jedna od prioritetnih aktivnosti” Ministarstva dijaspore koja je utvrđena Programom rada izvršne vlasti za ovu godinu.

Javna rasprava organizovana je od 11. juna do 1. jula, a radna grupa za pripremu predloga zakona formirana je 15. maja. U dokumentu piše da se nijedna nevladina organizacija (NVO) nije prijavila na Javni poziv za predlaganje predstavnika NVO u radnu grupu.

“Predložena norma jezički jasna”

Resor na čijem je čelu Mirsad Azemović, odbilo je, između ostalih, i primjedbu na član 2 zakona. Predlagač je naveo da je nejasno kako i na koji način se može utvrditi “doživljaj Crne Gore kao svoje matične države ili države porijekla”.

U članu 2 Nacrta navedeno je da se dijasporom – iseljenicima “smatraju crnogorski državljani i druga lica porijeklom iz Crne Gore, koji žive u inostranstvu i koji Crnu Goru doživljavaju kao svoju matičnu državu ili državu porijekla i baštine je kao demokratsku, nezavisnu, suverenu i građansku”.

U obrazloženju neprihvatanja predloga piše da je “predložena norma jezički jasna”.

“Vijesti” su Ministarstvu dijaspore sredinom juna uputile pitanje na koji način planiraju da utvrde da li osoba “Crnu Goru doživljava kao svoju matičnu državu ili državu porijekla” i “baštini je kao demokratsku, nezavisnu, suverenu i građansku”. Uprkos više puta ponovljenim pitanjima i pozivima, odgovor nije stigao.

Pravnik Boris Marić je listu tada rekao da takve norme koje ostavljaju prostor za različita tumačenja nisu prihvatljive.

– Ova konkretna norma nije imperativne prirode i zato se ne može nesporno primjenjivati – upozorio je.

Marić navodi da se o ovim pitanjima vodi debata već 200 godina – šta znači etnička zajednica, šta je nacija, šta je narod, i kakav je odnos među tim pojmovima i institutima.

Zbog toga, kako je tada kazao, smatra da ne treba ulaziti u tu oblast bez dubokih konsultacija s komparativnom praksom i ljudima koji imaju iskustva u toj oblasti.

– Nacionalno definisane države kao što su Hrvatska, Srbija ili Slovenija lakše mogu formulisati takve zakone. Crna Gora, s druge strane, ima građanski koncept države – kako god da se on doživljava – i u takvom okviru je veoma teško ovako nešto definisati. Treba dati širinu i nikoga ne isključiti, ali to zahtijeva ozbiljan i precizan normativni pristup – rekao je Marić.

Koji su predlozi odbijeni?

Predlog da dijaspora imenuje predstavnike sa pravom glasa u skupštinskim odborima nije prihvaćen. Obrazloženo je da važeći propisi ne predviđaju institut tzv. “spoljnih članova”, te da bi uvođenje takvog rješenja bilo i formalno neosnovano i suštinski neprimjereno.

Odbijena je i inicijativa da se naziv zakona promijeni u “Zakon o saradnji Crne Gore sa crnogorskim iseljenicima”, uz obrazloženje da bi takva formulacija nepotrebno suzila njegovo važenje i unijela dodatnu formalnost, dok se postojeći naziv već ustalio u praksi.

Nije prihvaćen ni predlog da se preciznije odredi broj članova Savjeta za saradnju sa dijasporom po državama, jer je ocijenjeno da aktuelna formulacija, po kojoj će Savjet imati najmanje 67 članova iz različitih država, a broj članova iz jedne zemlje zavisi od veličine dijaspore u njoj – dovoljno jasno reguliše to pitanje i ne ostavlja prostor za nejasnoće.

Sugestija da se pojedine odredbe zakona prebace u podzakonski akt radi lakšeg mijenjanja takođe je odbačena. Ministarstvo smatra da se ti članovi uredno primjenjuju i ne predstavljaju prepreku u praksi. Inicijativa da se povratnicima zakonski garantuje pomoć u istraživanju porijekla ocijenjena je kao pravno neutemeljena, budući da pravo na takvu aktivnost već postoji i niko nije spriječen da pribavlja relevantne dokaze.

Predlog da Ministarstvo jednom godišnje organizuje regionalne konsultacije sa opštinama nije prihvaćen jer se, kako je navedeno, slične aktivnosti već sprovode kroz važeće strateške dokumente. Odbijena je i ideja da Ministarstvo bude zakonski obavezano da podrži manifestacije posvećene dijaspori u saradnji sa lokalnim upravama, uz obrazloženje da su takve aktivnosti već obuhvaćene zakonom, ali ne kao stroga obaveza.

Nije prihvaćen ni zahtjev da se u zakon unese mogućnost angažovanja univerzitetskih profesora, sportista i drugih stručnjaka iz dijaspore u obrazovnim i javnim programima, jer je ocijenjeno da ta praksa nije zabranjena i već se primjenjuje kad je moguće. Odbijena je i inicijativa da lokalne samouprave budu dužne da redovno razmjenjuju podatke sa državnim organima o dijaspori, budući da bi to bilo teško sprovodivo u opštinama sa malim brojem iseljenika.

Predlog da opštine sa brojnijom dijasporom dobiju veći broj mjesta u Savjetu odbačen je uz obrazloženje da bi to dovelo do neravnoteže i nepravedne zastupljenosti među lokalnim zajednicama. Neprihvaćena je ostala i ideja da Ministarstvo bude zakonski obavezano da objavljuje izvještaje o projektima i sredstvima namijenjenim dijaspori, jer su ti podaci već dio redovnih godišnjih izvještaja o radu.

Odbijen je predlog da Ministarstvo dostavlja lokalnim samoupravama podatke o iseljenicima sa njihove teritorije. Takva praksa bi, kako je navedeno, bila u suprotnosti sa zakonima o zaštiti privatnosti i otvorila prostor za moguće zloupotrebe.