Odrastali smo uz narodne umotvorine, koje su svojom istinitošću i praktičnom dokazivošću zavrijedile da se prenose sa koljena na koljeno i kojima je cilj trebalo da bude da buduće naraštaje pouče životu kroz iskustvo pređašnjih generacija.

Sjećam se basne, koja je obrađivana kao dio školskog gradiva, u kojoj je vuk povjerovao lisici da će doći do sira ako ispije svu vodu iz bunara. Želja za sirom je zaslijepila vuka toliko da nije uvidio nebuloznost te radnje i činjenicu da nema nikakvog sira, nego je to samo mjesečev odraz u vodi.

Po strani ko je u toj basni pozitivac, a ko negativac, te kakvim namjerama su vođeni postupci glavnih aktera, tek poenta je da lakomislenost može skupo koštati.

Imamo i poslovicu “Bolje vrabac u ruci nego golub na grani”. Međutim, svakodnevica nam govori da je golub i dalje omiljeniji, iako zakoni vjerovatnoće govore da će odletjeti prije nego li ga uspijemo uhvatiti, jer grana je previsoko i baš zato golub djeluje tako očaravajuće.

I dok zanemarujemo basne i poslovice, živimo naopaku bajku. Svjedočimo oblikovanju stvarnosti mimo svih realnih  normi. Stiče se utisak da smo se vratili u djetinjstvo i da se igramo izmišljajući pravila, jer tako nam može biti, a i zanimljivije je. Jedini problem je što igra u zrelim godinama i na pozornici života i društvene odgovornosti ima opšte i dalekosežne posledice.

Baš poput djece, dugo i predugo smo živjeli u ubjeđenju da smo nemoćni da utičemo na promjene. Onda smo se trgli iz te zablude, načinili ključne korake i izdejstvovali ih. Međutim, time su mnogi otišli u drugu krajnost – iz letargije i nevjerice – u glasnost i ubjeđenost da je nemoguće nova realnost u kojoj je prihvatljiv izbor da se vjeruje u ono što se želi čuti. Racio je stavljen na off i tretiran kao glas ptice zloslutnice, a ne kao nužni vapaj. Pristup da se vjeruje drugome, a ne vlastitom rasuđivanju, postao je odomaćen svojom sposobnošću da, i kada je potpuno nerealno, bude prihvaćen, jer valjda je lakše odabrati lijepo upakovnu i sjajem posutu neistinu, iako znamo njenu prirodu, nego realnost zbog njenog efekta otrežnjenja.

Sve u svemu, znamo, a zanemarujemo to da krajnosti nikada nisu dobre i da ono što suviše lijepo zvuči vrlo često nema obećanu formu i pojavnost. Ipak, griješiti je ljudski, neoprostivo je samo ponavljati greške.