Dok građani krpe kraj s krajem i voze automobile stare dvije decenije, gotovo polovina članova Vlade nema ni jedan privatni automobil. Zašto bi ga i imali kada im je državni vozni park na raspolaganju, a gorivo, registraciju i održavanje plaćaju poreski obveznici?

Država Crna Gora ima čak 4.681 službeno vozilo, prema posljednjim podacima koje je Ministarstvo unutrašnjih poslova početkom decembra prošle godine dostavilo „Danu“. Samo MUP raspolaže sa 737 vozila, Glavni grad Podgorica sa 167, Pošta sa 154, a Crnagoraput sa 134. Ministarstvo odbrane ima 98 vozila, Skupština opštine Budva 94, Monteput 83, dok se na Ministarstvo poljoprivrede vodi 52 vozila.

I tu računica za građane ne završava. Za sva ta vozila neko mora da plati gorivo, registraciju, servisiranje i održavanje. A taj neko su, na kraju, građani.

Obećana prodaja majbaha – od prodaje ništa

Nakon promjene vlasti najavljivana je rasprodaja službenih automobila. Govorilo se čak i o tome da bi se najviši državni funkcioneri mogli voziti taksijem.

Od svega toga, međutim, ostala su obećanja.

Posebno se govorilo o prodaji skupocjenih „majbaha“, a Milojko Spajić svojevremeno je najavljivao da bi novac od njihove prodaje mogao biti usmjeren siromašnim građanima. Majbahi, ipak, nijesu prodati. Danas ih koriste i voze štićene ličnosti.

U međuvremenu, službena vozila sve su prisutnija na crnogorskim putevima – radnim danima, vikendom i praznicima. Ko sve ima pravo da ih koristi i u koje svrhe, građanima je sve teže da utvrde.

Kontrola moguće zloupotrebe službenih automobila praktično je nevidljiva.

Privatni automobil postao nepotreban luksuz

Prema podacima iz imovinskih kartona, osim premijera Spajića, privatna vozila nemaju potpredsjednici Vlade Aleksa Bečić, Momo Koprivica, Ervin Ibrahimović i Filip Ivanović.

Automobile u privatnom vlasništvu nemaju ni ministri Mirsad Azemović, Damjan Ćulafić, Maida Gorčević, Novica Vuković, Maraš Dukaj, Majda Adžović, Fatmir Đeka, Anđela Jakšić Stojanović, Naida Nišić, Jovan Jole Vučurović i Danilo Šaranović.

Istovremeno, privatne automobile imaju potpredsjednici Vlade Nik Đeljošaj, Budimir Aleksić i Jelena Borovinić Bojović, kao i ministri Admir Šahmanović, Ernad Suljević, Damir Gutić, Dragan Krapović, Vladimir Joković, Filip Radulović, Bojan Božović, Slaven Radunović, Simonida Kordić, Radoš Zečević, Zoran Jojić, Milutin Butorović i Vojislav Šimun.

Za ministarku Tamaru Vujović podaci nijesu pronađeni.

Spajić prodao „mercedes“ za 48.000 eura

Premijer Spajić odnedavno nema privatni automobil. Prodao je „mercedes“ iz 2020. godine koji je posjedovao, a u imovinskom kartonu koji je 5. maja dostavio Agenciji za sprečavanje korupcije navedeno je da je u februaru od prodaje vozila zaradio 48.000 eura.

Samo nekoliko mjeseci ranije, u redovnom izvještaju za prošlu godinu koji je ASK-u predao krajem marta, naveo je da posjeduje „mercedes benc gle 300d 4 matik“ iz 2020. godine, stečen kupovinom.

Automobil je kupio dok je bio ministar finansija i socijalnog staranja u Vladi Zdravka Krivokapića, koja je trajala od decembra 2020. do februara 2022. godine.

Spajić je štićena ličnost i službena vozila su mu stalno dostupna. Privatni automobil mu, dakle, više nije bio potreban.

Taksijem došli jednom – i tu se završilo

Ako je neko očekivao da će nakon promjene vlasti taksi postati uobičajen način prevoza ministara, brzo je mogao da vidi da od toga nema ništa.

U decembru 2020. godine premijer Zdravko Krivokapić i njegovi ministri pojavili su se na poslu taksijem. Bio je to simboličan potez koji je privukao pažnju javnosti.

Ali samo jednom.

Udobnost službenih, često skupocjenih vozila očigledno je bila dugotrajnija opcija.

U svijetu je poznat i primjer norveškog premijera Jensa Stoltenberga, koji je inkognito vozio taksi u Oslu kako bi čuo šta građani zaista misle. Crnogorski političari su, barem prema ovom primjeru, ostali na jednom taksi-dolasku.

Štićene ličnosti – vozila postala tajna

Štićene ličnosti u Crnoj Gori imaju pravo na posebna službena vozila i policijsku pratnju u skladu sa propisima o bezbjednosti.

Uprava policije i Vlada redovno obezbjeđuju i obnavljaju specijalna vozila za prevoz i zaštitu najviših državnih funkcionera, ali i stranih delegacija.

Za to se izdvajaju ogromna sredstva.

Posebno je zanimljivo što je nakon gubitka vlasti DPS-a nova garnitura obećavala drugačiji odnos prema službenim automobilima. Umjesto smanjenja, broj štićenih ličnosti je povećan.

A do podataka o vozilima koja koriste i ljudima koji ih štite danas je praktično nemoguće doći, jer se ti podaci vode kao tajni. Prije 2020. godine nijesu bili tajna.

Više od 15 miliona eura za vozila u jednoj godini

Ako se obećavala štednja, brojke govore drugačije.

Analiza podataka pokazuje da je prošle godine kupljeno više od 80 putničkih vozila za oko tri miliona eura.

Za više od 70 teretnih, specijalnih i drugih prevoznih sredstava – od bagera i traktora do auto-smećara, vatrogasnih vozila, pik-apova, kombija i kamiona – potrošeno je više od šest miliona eura.

Pored toga, raspisani su tenderi ili su donijete odluke o izboru najpovoljnijih ponuđača za još desetine vozila vrijednih 6,7 miliona eura.

Ukupan iznos za vozila kupljena prošle godine premašio je 15 miliona eura.

I dok se milionski iznosi troše na državne automobile, račun na kraju stiže građanima.

EPCG, Rudnik, Pošta – stotine hiljada za nova vozila

Velika sredstva za putnička vozila izdvajala su i javna preduzeća.

Elektroprivreda Crne Gore je kroz dva tendera za osam električnih vozila potrošila 338.255 eura.

Rudnik uglja Pljevlja izdvojio je oko 257.000 eura za osam vozila. Pet putničkih plaćeno je 173.126 eura, dok su tri putnička vozila sa pogonom 4×4 koštala 83.969 eura.

Pošta je, kroz sistem „staro za novo“, doplatila 156.282 eura za sedam vozila.

Agencija za izgradnju i razvoj Podgorice je kroz dva tendera kupila šest vozila za 135.000 eura.

Građani da štede, država da kupuje

Slika je zato prilično jasna: dok se od građana očekuje štednja, državni aparat nastavlja da raspolaže hiljadama službenih vozila i da kupuje nova.

Gotovo polovina članova Vlade nema privatni automobil. Istovremeno, država ima 4.681 službeno vozilo, a samo prošle godine za nova vozila izdvojeno je više od 15 miliona eura.

Obećanja o prodaji skupocjenih automobila nijesu ostvarena, najavljeni odlazak funkcionera taksijem trajao je jedan dan, a broj štićenih ličnosti je povećan.

Dok god je službeni automobil dostupniji od privatnog, a troškove njegove vožnje ne snosi funkcioner nego građanin, pitanje je gdje je granica između opravdane službene potrebe i privilegije koju plaća cijelo društvo.