Crna Gora se trenutno nalazi na ivici nove ustavne i političke krize, koja nije posljedica slučajnosti, već pažljivo projektovanog scenarija koji je počeo da se oblikuje kroz niz političkih poteza.

Događaji u Budvi i Podgorici, koji su obilježeni izbjegavanjem dogovora o formiranju vlasti, kao i trenutna nemoć u Šavniku, sve više ukazuju na ozbiljnost političkog stanja.

Posebno zabrinjava činjenica da je bezbjednosni sektor trenutno u v.d. (vršilac dužnosti) stanju, dok su predstojeće blokade rada Ustavnog suda postale realna mogućnost. Takav razvoj događaja mogao bi da bude iskorišćen kao mehanizam za suspendovanje ključnih političkih procesa u zemlji, uključujući i izbore. Ovaj scenario otvara prostor za manipulaciju državnim sistemom pod izgovorom očuvanja “evropskog puta” Crne Gore, dok se u pozadini javljaju uskopartijski interesi koji dominiraju političkim djelovanjem.

Jedan od ključnih trenutaka koji ukazuje na ozbiljnost trenutne situacije je politika koja je umiješala prste u izbor sudija Ustavnog suda. Od tog trenutka postalo je jasno da ciljevi, barem u očima određenih političkih aktera, nisu bili usmjereni na garantovanje ustavnosti i zakonitosti. Proces izbora sudija Ustavnog suda nije bio lišen političkih kalkulacija, a brojna ključna pitanja ostala su bez odgovora.

Jedno od najvažnijih pitanja koje se nameće odnosi se na dvije predsjedavajuće Ustavnim odborom, Simonidu Kordić i Jelenu Božović, obje iz redova Nove srpske demokratije.

Zašto ove predsjedavajuće nisu raspisale konkurs za izbor sedmog sudije Ustavnog suda, iako su svi preduslovi bili ispunjeni? Da li je to samo slučajnost, ili je riječ o strateškom potezu u okviru šireg plana da se Ustavni sud zadrži na ivici funkcionalnosti, kako bi njime bilo moguće upravljati u ključnim momentima? Bez jasnih odgovora na ova pitanja, teško je povjerovati da je riječ o tehničkim propustima, a ne o svjesnoj manipulaciji političkim procesima.

Blokada rada Ustavnog suda, koja do sada nije bila samo hipotetička prijetnja, postaje vrlo moguća realnost. Bez punog kapaciteta Ustavnog suda, politički sistem Crne Gore bio bi ozbiljno paralisan. Ustavni sud igra ključnu ulogu u razrješavanju izbornih sporova, kao i u potvrđivanju ustavnosti važnih političkih odluka. Njegova blokada značila bi nemogućnost realizacije ovih aktivnosti, čime bi se stvorio prostor za izgovor da se odlože ne samo lokalni, već i državni izbori zakazani za 2027. godinu.

Obzirom na trenutnu političku situaciju, opravdanja za ovakav potez već su spremna. Prvo, to bi moglo biti predstavljeno kao tehnički problem, navodeći da Ustavni sud nema kapaciteta da donese ključne odluke. Drugo, tu je i političko opravdanje koje uključuje tvrdnju da bi održavanje izbora godinu prije ulaska Crne Gore u Evropsku uniju moglo dovesti do pobjede “antievropskih snaga”. Na ovaj način, politička odgovornost za blokadu institucija bi se prebacila na imaginarne spoljne neprijatelje, dok bi unutrašnja korupcija i nedostatak volje za reformama bili zanemareni.

Ova situacija razotkriva suštinski problem u postupanju sa Ustavnim sudom. Umjesto transparentnog procesa i stručnosti kao osnovnog kriterijuma, izbor sudija postao je poligon za političke igre. Odluka da se ne raspiše konkurs za sedmog sudiju, uprkos ispunjenim preduslovima, pokazuje da su partijski interesi stavili na stranu državnih potreba.

Blokada rada Ustavnog suda savršeno se uklapa u širi obrazac zarobljavanja državnih institucija u cilju ostvarivanja partijskih interesa. Politički akteri koji kontrolišu ključne procese ne samo da ometaju demokratizaciju Crne Gore, već svjesno koče njen evropski put. Upravo oni koji najglasnije pozivaju na evropske vrijednosti, svojim djelovanjem najviše doprinose urušavanju povjerenja građana u institucije i daljoj destabilizaciji političkog sistema.