Crna Gora posljednjih mjeseci prolazi kroz jedno od najturbulentnijih razdoblja na političkoj sceni nakon odlaska Mila Đukanovića, čovjeka koji je zemljom dominirao gotovo tri decenije. U centru aktuelnih previranja nalazi se premijer Milojko Spajić, političar koji je na početku karijere ostavljao utisak modernog, prozapadno orijentisanog tehnokrate, a danas se suočava sa nizom kontroverzi koje dovode u pitanje njegov politički položaj i odnose Podgorice sa susjedima, piše Slobodna Dalmacija.

Spajić je na političku scenu ušao sa veoma specifičnom biografijom. Školovao se u Japanu i Francuskoj, radio u Goldman Sachsu, govori pet svjetskih jezika i prije ulaska u politiku nije imao ozbiljnije političko iskustvo. Upravo zbog toga predstavljao se kao suprotnost tradicionalnom tipu balkanskog političara. Njegova politička priča trebalo je da bude vezana za modernizaciju Crne Gore, ekonomske reforme i ubrzavanje evropskih integracija, sa ambicioznim ciljem ulaska zemlje u Evropsku uniju do 2028. godine.

Međutim, nekoliko godina kasnije slika je značajno drugačija. Umjesto da u Skupštini prvenstveno objašnjava ekonomske poteze svoje vlade, Spajić se našao u situaciji da odgovara na pitanja o navodnoj prijavi za rezervni sastav Vojske Srbije. Njegova nedavna tvrdnja da se protiv Crne Gore vodi svojevrsni „hibridni rat“, za koji je prozvao dvije susjedne države, dodatno je podigla tenzije u regionu.

U tekstu koji je objavila Slobodna Dalmacija postavlja se i pitanje kakva je zapravo Spajićeva politička pozicija: da li je riječ o iskrenom proevropskom političaru koji želi da Crnu Goru približi Briselu ili o pragmatičnom političaru koji se, pod pritiskom nacionalističke i radikalne desnice, prilagođava okolnostima i pritom ulazi u sve ozbiljnije probleme sa Zagrebom i drugim susjedima.

Kritike bivšeg diplomate

Jedan od najžešćih kritičara crnogorskog premijera je Miodrag Vlahović, bivši ambasador Crne Gore u Vašingtonu i pri Svetoj Stolici, kao i ministar vanjskih poslova od 2004. do 2006. godine.

Vlahović za Slobodnu Dalmaciju tvrdi da Spajić nema dovoljno političkog znanja ni obrazovanja potrebnog za ozbiljno bavljenje politikom i smatra da ga, osim ličnih interesa, politika zapravo pretjerano ni ne zanima.

Pritom podsjeća na njegov angažman u lobiranju u organizaciji Srpske pravoslavne crkve u SAD prije 2020. godine, zatim na pitanje srpskog državljanstva. Prema Vlahovićevim riječima, Spajić je najprije uzeo državljanstvo Srbije, potom tvrdio da ga nema, a zatim objavio da je vratio srpski pasoš.

Vlahović smatra da su Spajićevi interesi prvenstveno finansijske prirode. Podsjeća i da na početku svoje nagle političke karijere Spajić navodno nije bio siguran da li želi da bude ministar ekonomije ili ministar finansija.

Kao neriješene kontroverze navodi nekoliko slučajeva. Među njima su državni zajam vrijedan 750 miliona američkih dolara iz 2021. godine, za koji tvrdi da je uzet bez odgovarajuće dokumentacije, zatim slučaj Do Kvona povezan sa kriptovalutama, kao i afera Kotrel.

Vlahović kritikuje i Spajićev način javnog nastupa. Kao primjer navodi njegov gaf „Bolnica Danilo Jedan“, umjesto pravilnog naziva „Bolnica Danilo Prvi“, smatrajući takve greške pokazateljem ozbiljnih praznina u opštem obrazovanju. Istovremeno mu zamjera da o ključnim problemima crnogorskog društva ili ćuti ili ih proglašava „seoskim pitanjima“.

Prema njegovoj ocjeni, ni Spajićev Pokret Evropa sad više nije moguće jednostavno posmatrati kao organizaciju kojom on u potpunosti upravlja. Vlahović takođe smatra da ta stranka nije izgrađena kao ozbiljna i čvrsto strukturirana politička organizacija.

Misterija njegovog dolaska iz Singapura

Novinar podgoričkog nezavisnog nedjeljnika Monitor Zoran Radulović na pitanje o poređenju Spajića sa srpskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem odgovara da ih je zapravo veoma teško porediti.

Prema njegovom objašnjenju, Vučić je čovjek čiji se gotovo čitav profesionalni život vrti oko politike, dok je Spajić prije politike radio potpuno druge poslove. Upravo zato Radulović Spajićev dolazak u crnogorsku politiku smatra jednom od najvećih enigmi.

Posebno mu je neobično što je Spajić stigao iz Singapura usred pandemije koronavirusa, u trenutku kada je međunarodno putovanje bilo izuzetno otežano, a potom praktično iz anonimnosti postao kandidat za ministra finansija u tadašnjoj ekspertskoj vladi.

Radulović kaže da postoje ljudi koji su očigledno pomogli da se takav razvoj događaja dogodi i izražava uvjerenje da će se prije ili kasnije saznati ko je stajao iza njegovog političkog uspona.

Ipak, smatra da Spajić ima određene osobine zbog kojih ga je moguće porediti sa Vučićem. Jedna od njih je odnos prema istini. Radulović navodi da se u Crnoj Gori na njegove kontradiktorne izjave često reaguje svojevrsnim slijeganjem ramenima, uz stav da je to jednostavno „Milojko“ i pitanje kada je posljednji put rekao istinu. Kao primjere navodi pitanja državljanstva i prebivališta, oko kojih je, prema njegovim tvrdnjama, Spajić iznosio neistinite informacije.

Premijer kojeg je teško uhvatiti pred kamerama

Crnogorski novinar i aktivista za ljudska prava, kako ga predstavlja Slobodna Dalmacija, Željko Ivanović takođe povlači paralelu sa srpskim predsjednikom, ali na drugačiji način.

Dok je Vučić, prema njegovoj ocjeni, tip političara koji neprestano nastupa u javnosti, Spajić predstavlja gotovo njegovu suprotnost. Ivanović ga opisuje kao političara kojeg je teško uhvatiti i kojem novinari mjesecima ne uspijevaju postaviti brojna pitanja iz njegovog područja odgovornosti.

Spajić se, prema Ivanoviću, veoma rijetko pojavljuje u javnosti. Kada se ipak mora pojaviti, na neprijatna pitanja često odgovara da će na njih odgovoriti „drugi put“.

Ivanović smatra da takvo izbjegavanje medija ne znači da Spajić ima manje ambicije da kontroliše politički i društveni prostor nego Vučić. Po njegovom mišljenju, i on bi želio što više institucija, građana, novinara i medija staviti u funkciju očuvanja vlasti.

Kao dokaz navodi način na koji Spajić bira medije u kojima nastupa. Kada se nakon dužeg vremena pojavi u intervjuu, to su, prema Ivanoviću, uglavnom mediji nad kojima njegova vlast ima određeni uticaj, prije svega Radio-televizija Crne Gore.

Ivanović opisuje i situaciju u kojoj intervju premijera na javnom servisu završava gotovo prijateljskom razmjenom zahvalnosti, bez ozbiljnog suočavanja sa neprijatnim pitanjima.

Propala predsjednička kandidatura

Spajić je, podsjetimo, svojevremeno trebalo da bude kandidat za predsjednika Crne Gore na izborima koji su označili kraj tridesetogodišnje ere Mila Đukanovića i njegov odlazak iz aktivne politike.

Međutim, njegova kandidatura 2023. godine doživjela je ozbiljan udarac zbog pitanja srpskog državljanstva i prebivališta.

Ivanović smatra da su mediji, čak i u rijetkim situacijama kada su uspjeli doći do premijera, u njegovim odgovorima često pronalazili neistine, poluistine i proizvoljna tumačenja. Kao najdrastičniji primjer navodi upravo pokušaj kandidovanja za predsjednika države.

Spajić je tada danima tvrdio da nema državljanstvo Srbije niti srpski pasoš. Međutim, nakon što su ga srpske vlasti javno demantovale i objavile podatke iz registra državljana Srbije, promijenio je objašnjenje. Tvrdio je da je problem nastao zato što njegov advokat nije na vrijeme obradio zahtjev za ispis iz srpskog državljanstva.

Slična situacija dogodila se i sa nekretninom u Beogradu na vodi. Spajić je najprije negirao da posjeduje stan, potom rekao da ga je imao, ali prodao, da bi se na kraju pojavila informacija da je nekretnina prepisana djetetu iz njegovog prvog nevjenčanog braka.

Uloga Srbije i obračun oko predsjedničkih izbora

U vrijeme tih izbora kandidat Nove srpske demokratije bio je Andrija Mandić, političar poznat po srpskom nacionalizmu i tituli četničkog vojvode.

Radulović posebno ističe potez Srbije, ocjenjujući da se dogodilo nešto što vlasti u Beogradu, prema njegovim riječima, nijesu učinile ni prije ni poslije toga: Srbija je javno razotkrila sopstvenog državljanina i proslijedila podatke o njegovom prebivalištu i državljanstvu u Crnoj Gori.

Budući da je za prebivalište u Srbiji bilo potrebno imati srpsko državljanstvo, objavljivanje tih podataka dovelo je do pada Spajićeve predsjedničke kandidature.

Radulović takav potez ne tumači kao pokušaj Srbije da pomogne Đukanoviću. Naprotiv, smatra da su i Mandić i Đukanović željeli drugi krug izbora upravo između njih dvojice jer su obojica Spajića prepoznali kao najvećeg protivnika.

Zašto Crna Gora napreduje prema EU?

Uprkos svim kontroverzama, Crna Gora se danas nalazi veoma blizu članstva u Evropskoj uniji, što predstavlja značajan politički uspjeh.

Radulović, međutim, smatra da taj napredak ne treba automatski pripisati samo Spajiću.

Prema njegovoj analizi, postoje tri ključna razloga.

Prvi su geopolitičke okolnosti. Rat u Ukrajini i povratak Donalda Trumpa na američku političku scenu podstakli su Evropsku uniju da postane aktivnija i proaktivnija prema zemljama kandidatkinjama.

Drugi je unutrašnja politička situacija. Spajić, za razliku od Đukanovića, nema jednako snažnu i agresivnu antievropsku opoziciju. Dok je Đukanović protiv sebe imao političke snage koje su se često protivile gotovo svemu što je dolazilo iz njegove Demokratske partije socijalista, Spajić ima opoziciju koja je, prema Raduloviću, u velikoj mjeri državotvorno orijentisana.

Dio evropskih zakona čak je donesen uz glasove opozicije.

Treći razlog je sam Spajićev profil. Radulović ga opisuje kao tehnokratu koji pristojno govori nekoliko stranih jezika, djeluje šarmantno i politički ga je teško ideološki svrstati. Upravo zbog toga, smatra Radulović, odgovara evropskim birokratama u Briselu, jer im je po profilu sličan.

Hrvatska i Crna Gora sve udaljenije

Posebno osjetljivo pitanje predstavljaju odnosi Crne Gore i Hrvatske.

Dvije zemlje godinama su gradile odnose na principima dobrosusjedstva i međusobne podrške u procesu evroatlantskih integracija. Međutim, posljednjih godina odnosi su se ozbiljno pogoršali, do nivoa kakav nije viđen još od devedesetih.

Među spornim pitanjima posebno se izdvajaju crnogorsko usvajanje Rezolucije o Jasenovcu, pitanje vlasništva nad školskim brodom „Jadran“, kao i sve glasnija nagađanja da Podgorica upravo Zagreb doživljava kao jednu od prepreka na svom evropskom putu.

Diplomatske napetosti između dvije države zbog toga su sve češće.

Radulović, međutim, smatra da Spajić lično nema nikakav ideološki problem sa Hrvatskom. Prema njegovom tumačenju, premijer je prvenstveno „broker“ koji pokušava da prepozna svaku priliku za zaradu i poslovnu saradnju.

Spajić, prema toj interpretaciji, nema problem sa hrvatskom državom zbog istorijskih tema poput Dubrovnika ili Lore. Hrvatsku prije svega vidi kao prostor u kojem se može poslovati i ostvarivati interesi.

Ipak, problem bi mogao nastati zbog njegovog političkog nerazumijevanja ili nedostatka hrabrosti da se suprotstavi nacionalističkim potezima partnera u vlasti.

Mandić, Mladić i ćutanje premijera

Radulović posebno ističe odnos prema Andriji Mandiću. Smatra da Spajić ne razumije koliko su za Hrvatsku i Evropsku uniju osjetljive poruke koje dolaze od Mandića.

Kao primjer navodi Mandićevu saučešće porodici preminulog osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, koje je uputio u svoje ime i u ime članova svoje stranke.

Spajić, prema Radulovićevoj ocjeni, na takve poteze ne reaguje dovoljno odlučno. Slično je, smatra, bilo i tokom kontroverzi oko rezolucije o genocidu i Jasenovcu, što je ozbiljno narušilo odnose Podgorice i Zagreba.

Šta Spajić znači za Srbiju?

Kada je riječ o odnosima sa Srbijom, Radulović smatra da Vučiću veći problem predstavlja Mandić nego Spajić.

Objašnjava da Mandić bolje razumije prirodu vlasti i odnose moći i svjestan je da ga Srbija želi posmatrati kao neku vrstu poslušnika. Mandić, prema Radulovićevoj interpretaciji, takvu ulogu ne želi da prihvati.

Zato smatra da sukob nije nužno posljedica ideoloških razlika između srpstva i crnogorstva, već prvenstveno borbe za političku moć.

Drugim riječima, pitanje je ko će u Crnoj Gori biti stvarni autoritet, a ko će morati slijediti tuđe političke interese.

Tragedija na Cetinju kao jedan od najtežih trenutaka

Ivanović posebno izdvaja Spajićevu reakciju na tragediju koja se dogodila na Cetinju u januaru 2025. godine.

Tada je Aco Martinović ubio deset stanovnika tog grada. Na vanrednoj konferenciji za novinare Spajić je događaj opisao kao posljedicu „kafanske svađe“, a u jednom trenutku govorio je i o tome da vlast „traži počinioca“ i da je „na dobrom tragu“, iako je Martinović u tom trenutku već bio mrtav jer je nakon zločina izvršio samoubistvo.

Ivanović taj događaj navodi kao jedan od najboljih pokazatelja Spajićeve nesigurnosti u javnom nastupu i političkog neiskustva.

Prema njegovom mišljenju, premijer izbjegava neprijatna pitanja dijelom zato što na njih teško pronalazi odgovore, a dijelom zato što u politiku nije ušao sa prethodnim iskustvom koje bi mu omogućilo sigurnije javno izražavanje o najosjetljivijim temama.

Ivanović ga zbog toga opisuje kao gotovo jedinstvenu pojavu na balkanskoj i evropskoj političkoj sceni: premijera kojeg je u javnosti teško vidjeti i još teže uhvatiti u direktnom političkom odgovoru, ali koji istovremeno ima veliku stvarnu moć i uticaj.

Pokret Evropa sad prema navedenim procjenama ima podršku blizu 20 odsto i druga je najjača politička snaga u Crnoj Gori. Sam Spajić, prema većini istraživanja, ima najveći lični politički rejting u državi.

Time se, smatra Ivanović, ruši jedno od nepisanih pravila balkanske politike prema kojem moćan političar mora biti stalno prisutan, agresivan i dominantan u javnom prostoru.

U Spajićevom slučaju dogodilo se nešto suprotno. Dio građana, prema njegovoj interpretaciji, spreman mu je oprostiti i obmane ili kontradiktorne izjave, bilo da su nastale slučajno ili namjerno, upravo zato što ih ne opterećuje svakodnevnim političkim nastupima i agresivnim javnim porukama.

Vlahović: „Zgrabi što možeš i bježi“

Najoštriji zaključak ipak daje bivši diplomata Miodrag Vlahović.

On Spajića naziva šarlatanom čiji bi neizrečeni politički moto mogao glasiti „zgrabi što možeš i bježi“.

Vlahović smatra da će se stvarni politički račun premijeru ispostaviti nakon parlamentarnih izbora planiranih za ljeto 2027. godine. Do tada, prema njegovoj ocjeni, evropski zvaničnici i briselska birokratija očekivaće od Spajića da sprovede ono za šta on, kako tvrdi Vlahović, i sam zna da nije sposoban – dovede Crnu Goru do članstva u Evropskoj uniji.

Na samom kraju, Vlahović otvara još jedno pitanje, tvrdeći da politiku kabineta crnogorskog premijera zapravo vodi Branko Krvavac, nominalni šef njegovog kabineta. Prema Vlahovićevim riječima, o Krvavcu bi hrvatska javnost mogla znatno više čuti ukoliko bude stavljen na listu nepoželjnih osoba.

Politički bilans Spajićeve vlasti

Na kraju, Spajićevu vlast teško je posmatrati kao priču o političaru koji je donio očekivani raskid sa starim obrascima. Umjesto dosljedne politike, sve češće se vezuje za kontroverze, kontradiktorne izjave, izbjegavanje neprijatnih pitanja i političko kalkulisanje.

Ostaje pitanje da li će njegovu vlast istorija pamtiti kao korak Crne Gore prema Evropi ili kao propuštenu priliku. Jer evropski put ne zahtijeva samo lijepa obećanja, već odgovornost, jasne stavove i spremnost da se donesu teške odluke.