Više od šest godina nakon podnošenja krivične prijave MANS-a, a skoro dvije decenije nakon privatizacije Crnogorskog Telekoma, Specijalno državno tužilaštvo konačno se oglasilo – ali ne podizanjem optužnice, već odlukom da odbaci slučaj. Specijalna tužiteljka Ana Perović-Vojinović, koja je nedavno preuzela predmet, presjekla je – prijava protiv bivšeg predsjednika i premijera Mila Đukanovića, njegove sestre Ane Đukanović i više drugih osoba odbačena je zbog zastare.

Afera koja je uzdrmala temelje crnogorskih institucija, a koju su obilježile tajni sastanci, simulovani ugovori i milionski iznosi isplaćeni kroz sumnjive tokove novca, sada je – mrtvo slovo na papiru.

Prema informacijama objavljenim u “Vijestima”, Perović-Vojinović u svom rješenju navodi da je zastara za dio krivičnih djela nastupila prije čak 15 godina, dok su neka druga zastarjela prije nešto više od četiri godine. Riječ je o djelima za koja je MANS teretio Đukanoviće i njihove saradnike – zloupotrebu službenog položaja, primanje mita i stvaranje kriminalne organizacije.

Đukanović, kao što je to i očekivano, nije propustio priliku da sebe predstavi kao žrtvu, a sve koji su se usudili da ga dovedu u vezu s bilo kakvom kriminalnom radnjom – kao politički motivisane štetočine, “neokolonijalne” eksponente međunarodne zajednice, krvožednu javnost i domaće sluge velikosrpskog nacionalizma.

–  Sve što je u ovom predmetu urađeno tokom, ne samo šest, nego bezmalo 20 godina, rađeno je permanentno na moju štetu – izjavio je Đukanović za “Pobjedu”, dodajući da ne vjeruje da je zastara pravi razlog odbacivanja prijave, već – -nepostojanje krivičnog djela-.

Bivši šef države pokušava da skrene pažnju sa suštine: činjenice da se više od deceniju ozbiljne sumnje o korupciji i kriminalu nisu procesuirale, da su ključni dokazi iz SAD prevođeni četiri godine, da su tužioci koji su vodili slučaj poput Saše Čađenovića sada sami pod istragom zbog kriminalnog udruživanja i zloupotreba, a njegov najbliži politički saborac Milivoje Katnić optužen za isto.

MANS je još 2019. u prijavi precizirao da su Đukanovići i ostali, uz pomoć poslovnih struktura i uticaja na izvršnu vlast, omogućili Mađar Telekomu da kupi akcije manjinskih akcionara pod povoljnijim uslovima, mimo tenderskih pravila. Time su omogućili da ova kompanija, kćerka njemačkog Dojč Telekoma, preuzme dvije trećine Telekoma Crne Gore – ključni uslov za kupovinu državnog paketa.

U prijavi se jasno navodi da su sačinjeni simulovani ugovori preko kojih su Đukanović i drugi primili mito od 7,4 miliona eura, te da je 580 hiljada eura isplaćeno preko Ane Đukanović – za usluge koje nikada nije pružila.

Mađar Telekom je čak pred američkim vlastima priznao krivicu i prihvatio odgovornost, uključujući i potpisivanje lažnih ugovora s firmama Sigma i Roli, dok su kompanije Fiesta i Aktiva korišćene kao kanal za isplatu mita. Sve to, kako tvrdi MANS, potvrđeno je kroz svjedočenja na američkom federalnom sudu, kao i dokumentaciju koju je 2015. dostavila ambasada SAD.

Đukanović, međutim, optužuje sve osim sebe – od medija i civilnog sektora, preko bivših diplomata SAD, pa do Evropske unije koju naziva bahatom i neokolonijalnom.

–  Pokretanje postupka je politikantski iskonstruisala osoba koja je svojevremeno imala potpisan ugovor sa EK koji je podsticao i veoma izdašno finansijski nagrađivao podnošenje krivičnih prijava protiv nosilaca javnih funkcija u Crnoj Gori – rekao je Đukanović, ne nudeći nijedan konkretan dokaz za ovu tvrdnju.

Umjesto toga, za zastaru optužuje tri “faktora straha”: strah od javnosti koja traži pravdu, strah od suočavanja s velikosrpskim nacionalizmom i strah od konfrontacije s diplomatama moćnih država koje, kako kaže, nikada ne griješe. Zvuči poznato – isti narativ koji se godinama koristi za izbjegavanje odgovornosti.

Đukanović se potom hvali kako je Crna Gora kroz prodaju Telekoma prihodovala ne 114, nego čak 150 miliona eura, jer je Vlada “domaćinski” odlučila da podstakne prodaju udjela i izdvoji do tri miliona eura za otkup manjinskih akcija. Međutim, upravo taj “podsticaj” bio je temelj optužbi za mito, jer je – prema dokazima iz američke SEC – novac za navodne konsultantske usluge zapravo završio kod  Ane Kolarević-Đukanović.

Uprkos svemu, afera “Telekom” završava bez suđenja, bez presude i – bez pravde. Po ko zna koji put, tužilaštvo koristi institut zastare kao sredstvo amnestije. Iako su Sjedinjene Američke Države eksplicitno ukazale na korupciju u Crnoj Gori, iako su stigli dokazi i izjave pod zakletvom, crnogorski pravosudni sistem nije bio sposoban – ili voljan – da postupi.

–  Zašto je bilo kom tužiocu trebalo šest godina da politikantski pamflet u formi krivične prijave baci u smeće i o tome obavijesti javnost? Ili da krivično-pravno procesuira onog ko je to zaslužio – pita se Đukanović. I upravo tu je ključno pitanje: zašto niko u sistemu ne snosi odgovornost zbog nerada, zbog zastare, zbog 20 godina ignorisanja konkretnih dokaza?

U državi koja tvrdi da je na evropskom putu, u državi u kojoj se građani za nekoliko stotina eura pritvaraju bez milosti, u državi u kojoj je pravosuđe “reformisano” više puta nego što je Đukanović promijenio funkciju – jedan od najvećih korupcionaških skandala ostaje nerasvijetljen. Jer se, navodno, “nije imalo vremena”.

Možda se Crna Gora jednog dana i pridruži EU. Ali, ako ovakva praksa ostane norma – sve manje će ličiti na državu. A sve više na teritoriju kojom upravljaju oni koji nikad nijesu odgovarali. Ni pred zakonom. Ni pred građanima. Ni pred istorijom.