Da Ervin Ibrahimović državne resurse koristi za zbrinjavanje članova porodice i partijskih kadrova odavno više nije pitanje sumnje, već obrazac ponašanja. Međutim, kada se na najosjetljivije državne funkcije sistematski postavljaju ljudi bez ikakvog iskustva u međunarodnim odnosima i diplomatiji, tada više ne govorimo o lošoj procjeni- već o brutalnoj zloupotrebi države.

Zapošljavanje njegove kćerke Aldine Ibrahimović u Ministarstvu vanjskih poslova koje vodi, kao i prijem supruge Nisere Ibrahimović u CEDIS kroz konkurs raspisan na 21. maj- Dan nezavisnosti i otvoren svega jedan dan, predstavljaju eklatantne primjere privatizacije institucija. To nije upravljanje državom– to je njeno pretvaranje u porodično-partijski servis.

Ništa manje problematična nije praksa imenovanja i smjenjivanja savjetnika potpredsjednika vlade za međunarodne odnose. Za manje od dvije godine, Ibrahimović je promijenio desetak savjetnika, iako ih formalno ima četiri. Obrazac je jasan: postaviti, kratko zadržati, smijeniti – a zatim omogućiti da mjesecima primaju visoke naknade iz budžeta. Takva praksa ne samo da iscrpljuje javne finansije, već pokazuje svjesno i plansko izvlačenje novca iz državnog sistema.

Spisak imenovanih dodatno potvrđuje da stručnost nije kriterijum, već partijska i porodična podobnost:

– Mirza Muratović, menadžer i suprug visoke funkcionerke BS Sabine Muratović;

– Demir Drešević, partijski kadar BS iz Tuzi bez diplomatskog iskustva;

– Adel Nurković, sin političkog funkcionera Osmana Nurkovića opterećenog ozbiljnim pravosudnim postupcima u Svajcarskoj gdje je u pritvoru od oktobra mjeseca prošle godine;

– Dženisa Mujević, profesorica jezika i književnosti bez dodirnih tačaka sa međunarodnim odnosima;

– Mazo Crnovršanin, bez relevantnog iskustva u oblasti za koju je angažovan jer je sa mjesta službenike iz Poste Crne Gore završio u kabinet Ibrahimovića;

– Adeleta Pecević, kadar BS iz Tuzi;

– Almin Agović, inženjer drumskog saobracaja čije su političke i stručne reference u najmanju ruku upitne.

Ovdje nije riječ o pojedinačnim greškama – riječ je o sistemu u kojem je država svedena na mehanizam za raspodjelu privilegija.

Posebno zabrinjava činjenica da Bošnjačka stranka, koja je godinama nastupala sa pozicija principijelnosti, odgovornosti i zaštite javnog interesa dok je partiju vodio Rafet Husović, danas otvoreno demonstrira potpuni raskid sa tim vrijednostima.

Nekadašnja retorika o profesionalizmu i institucijama zamijenjena je praksom koja neodoljivo podsjeća na najgore oblike partijskog zapošljavanja protiv kojih su se navodno borili.

Izjave njenih funkcionera, poput Kenane Strujić Harbić kojoj je matica van Crne Gore, dodatno otkrivaju ideološku konfuziju i političku nedosljednost. Dok se u javnosti šalju poruke koje relativizuju državne prioritete, u praksi se neumoljivo koristi svaki segment sistema za ličnu i partijsku korist.

Bošnjačka stranka je, očigledno, odustala od svojih početnih principa. Umjesto politike odgovornosti, izabrala je politiku privilegija. Umjesto javnog interesa – pojedinačni. Umjesto države – partiju i porodicu.

Građani Crne Gore danas ne gledaju izolovane incidente, već kontinuitet zloupotrebe. I što je još opasnije – normalizaciju takvog ponašanja na najvišem nivou vlasti.