Ove nedjelje svijet obilježava 80 godina od atomskog bombardovanja japanskih gradova Hirošime i Nagasakija, koje je označilo tragičan vrhunac Drugog svjetskog rata, ali i početak nuklearne ere koja je do danas ostala prijetnja za cijelo čovječanstvo.

Američki bombarder B-29 „Enola Gej“ ispustio je atomsku bombu nazvanu „Dečko“ (Little Boy) 6. avgusta 1945. godine, tačno u 8.15 ujutro po lokalnom vremenu, iznad Hirošime. Bomba je imala razornu moć između 12.000 i 15.000 tona TNT-a i sravnila je oko 13 kvadratnih kilometara grada. Prema procjenama, u Hirošimi je poginulo oko 140.000 ljudi od tadašnjih 350.000 stanovnika.

Japan se ipak nije odmah predao.

Tri dana kasnije, 9. avgusta u 11.02 časova, druga atomska bomba – „Debeljko“ (Fat Man) – bačena je na grad Nagasaki. Iako je cilj prvobitno bio Kokura, oblaci su usmjerili bombu ka drugom gradu. U eksploziji i neposrednim posljedicama stradalo je najmanje 74.000 ljudi.

Ali pravi broj žrtava ni danas nije poznat – hiljade su umrle od posljedica nuklearnog zračenja u danima, mjesecima i godinama koje su uslijedile. Neki izvori tvrde da ukupan broj smrtno stradalih može premašiti 200.000.

Oni koji su preživjeli – poznati kao „hibakuše“ – nosili su neizbrisive fizičke i psihičke rane.

Jedna od njih je Reiko Hada, koja je imala devet godina kada je bomba eksplodirala u Nagasakiju.

– Stigla sam do ulaza u kuću, mislim da sam čak i zakoračila unutra, ali se onda sve odjednom desilo – ispričala je Hada u razgovoru sa foto-novinarkom Li Karen Stou.

– Zaslepljujuće svjetlo zabljesnulo je pred očima. Boje su bile žuta, bež i narandžasta, sve pomiješane zajedno. Nisam imala vremena ni da se zapitam o čemu se radi – u trenutku je sve postalo potpuno bijelo. Činilo mi se da sam ostala sama na svijetu. Sledećeg trenutka čula se glasna grmljavina i onda sam se onesvijestila –

Nakon eksplozije, grad su preplavili prizori horora.

– Ljudi su bježali preko planine Konpira. Oči su im ispadale, kosa otpadala u pramenovima, koža im je visila s tijela, mnogi su bili goli. Moja majka je uzela peškire i čaršave i s drugim ženama vodila povrijeđene do najveće zgrade u selu, gdje su mogli makar da legnu. Tražili su vodu. Donijela sam nekoliko činija i otišla do rijeke da im donesem. Neki su umrli nakon samo jednog gutljaja. Umirali su jedan za drugim. Niko nije znao ko su. Nisu umrli kao ljudi – prisjetila se Reiko.

Bezuslovna kapitulacija Japana uslijedila je 14. avgusta 1945. godine, nakon što su japanske vlasti shvatile razmjere razaranja.

Istog dana, američki predsjednik Hari Truman obratio se okupljenima ispred Bijele kuće.

– Ovo je dan koji smo čekali još od Perl Harbura. Ovo je dan kada je fašizam konačno umro, kao što smo oduvijek znali da će biti – kazao je Truman.

Dan kasnije, japanski car Hirohito prvi put se obratio naciji putem radija.

– Ako nastavimo da se borimo, to će dovesti do konačnog kolapsa i potpunog zatiranja japanske nacije, ali i do potpunog istrebljenja ljudske civilizacije – rekao je Hirohito, nazivajući atomsku bombu – novom i najsurovijom bombom –.

Zvanični akt o kapitulaciji potpisan je 2. septembra 1945. godine na palubi američkog ratnog broda USS Misuri, usidrenog u Tokijskom zalivu, čime je okončan Drugi svjetski rat.

U Velikoj Britaniji, SAD i Australiji, povodom pobjede nad Japanom proglašena su dva dana nacionalnog praznika. Milioni ljudi slavili su na ulicama. U Londonu je kraljevska porodica izašla na balkon Bakingemske palate, pozdravljajući okupljene građane.

Iako se često ističe da je atomsko bombardovanje bilo neophodno da se rat okonča, mnogi istoričari i kritičari i danas dovode u pitanje njegovu etičku opravdanost. Tvrde da je Japan već bio na ivici predaje, te da su Sjedinjene Države imale i druge načine da prisile Tokio na kapitulaciju.

U ratu protiv Japana poginulo je oko 71.000 savezničkih vojnika, uključujući 12.000 ratnih zarobljenika koji su preminuli u zatočeništvu.

Danas, osam decenija kasnije, gradovi Hirošima i Nagasaki stoje kao simboli opomene, ali i hrabrosti i nade.

U Hirošimi je Katedrala Atomska bomba, koja je preživjela eksploziju, pretvorena u memorijalni centar, a nalazi se u Memorijalnom parku Mira, pod zaštitom UNESKO-a.

Sjećanja hibakuša i dalje odzvanjaju kao glasovi savjesti – upozorenje da se nuklearna tragedija nikada više ne smije ponoviti.