Politiku izraelskog premijera gotovo cijeli svijet, pa čak i Izraelci, osuđuje, dok stručnjaci i analitičari ne prestaju slati upozorenja o dešavanjima u Gazi. Otkako je izraelski premijer Benjamin Netanyahu najavio da Izrael namjerava okupirati pojas Gaze kako bi uspostavio civilnu upravu u kojoj Hamas neće imati uticaja, reakcije stižu sa svih strana – uglavnom negativne.

Ni šefovi izraelske vojske nisu zadovoljni ovom najavom, zabrinuti zbog opasnosti za taoce i dugoročnih posljedica takve operacije. Prema izraelskim medijima, cijeli proces bi se odvijao u dvije faze.

Prva faza uključuje intenzivne vojne operacije s ciljem dodatnog uništavanja infrastrukture Hamasa i preuzimanja kontrole nad ključnim područjima, uključujući grad Gazu. Predviđa se i iseljenje civilnog stanovništva iz sjevernih dijelova Gaze prema jugu, uz stvaranje humanitarnih koridora.

Druga faza podrazumijeva uspostavu potpune vojne kontrole nad pojasom Gaze, ali bez trajne izraelske uprave. Plan je da se nakon šest do devet mjeseci upravljanje preda “arapskim snagama” ili civilnoj administraciji koja nije povezana s Hamasom niti palestinskom upravom, uz osiguranje da područje ostane demilitarizovano i da ne predstavlja prijetnju Izraelu.

Egipat kao rješenje?

Nigdje nije jasno definisano koje bi “arapske snage” upravljale Gazom. Prema izraelskoj ideji, radilo bi se o koaliciji nekoliko država, ali je nejasno ko bi bio na čelu i s kakvim planom. Zasad se najviše pažnje posvećuje Egiptu, prihvatljivom Izraelu zbog geografske blizine i istorijske uloge u posredovanju između Izraela i palestinskih grupa, uključujući Hamas.

Egipatski plan rekonstrukcije Gaze, vrijedan 53 milijarde dolara, usvojen na samitu Arapske lige u Kairu, predviđa uspostavu administrativnog odbora nezavisnih palestinskih tehnokrata za upravljanje Gazom u prijelaznom periodu, uz podršku Egipta i Jordana u obuci palestinskih snaga bezbjednosti. Predlog sugeriše da bi “arapske snage” imale savjetodavnu ulogu, bez direktnog vojnog ili administrativnog prisustva.

Jordan se takođe spominjao kao potencijalni nosilac nove uprave, ali su jordanski zvaničnici, uključujući ministra vanjskih poslova Ajmana Safadija, odbacili ideju slanja arapskih trupa u Gazu, naglašavajući da ne žele biti viđeni kao “neprijatelji” niti preuzimati odgovornost za posljedice izraelskih akcija.

Ujedinjeni Arapski Emirati i Saudijska Arabija često se spominju kao potencijalni donatori za obnovu Gaze i privremeni upravljači, ali imaju rezervisan stav prema Hamasu i uvjetuju podršku isključivo rješenjima koja uključuju demilitarizaciju Hamasa i uspostavu legitimnih palestinskih institucija, bez raseljavanja stanovništva.

Hamas je poručio da će svaku vanjsku upravu smatrati “okupacijskom” ako je na bilo koji način povezana s Izraelom.

Osude

Plan okupacije pojasa Gaze naišao je na gotovo jednoglasnu osudu zapadnih sila, od Njemačke, Velike Britanije i Francuske do vodećih predstavnika UN-a i Evropske unije.

Turska je pozvala međunarodnu zajednicu da spriječi provedbu plana, optužujući Izrael za pokušaj prisilnog raseljavanja Palestinaca. Kina je izrazila ozbiljnu zabrinutost, naglašavajući da Gaza pripada Palestincima i da je jedini način rješavanja krize trenutni prekid vatre.

Sjedinjene Američke Države, za razliku od većine saveznika, nisu izričito osudile plan. Veleposlanik SAD-a u Izraelu Mike Huckabee izjavio je da “nije uloga SAD-a govoriti Izraelu šta da radi”, naglašavajući pravo Izraela da donosi odluke u vezi s nacionalnom bezbjednošću.

Predsjednik Donald Trump izbjegao je direktan komentar, fokusirajući se na potrebu za razoružanjem Hamasa i osiguranje da Gaza ne predstavlja prijetnju Izraelu.

Međunarodna osuda vjerovatno neće uticati na premijera Netanyahua, već jedino unutrašnji odnosi u Izraelu. Nakon objave njegovih namjera održani su masovni protesti u Tel Avivu s pozivom na kraj rata, a ne nastavak.

Politička opozicija premijeru ističe da Netanyahu više ni sam ne zna kako izaći iz pozicije u kojoj je država zatečena. Vođa opozicije Yair Lapid kritikuje premijera, tvrdeći da eskalacijom sukoba u Gazi ugrožava živote talaca i produbljuje međunarodnu izolaciju Izraela, te zagovara pregovore i diplomatsko rješenje.

Bivši ministar odbrane i član ratnog kabineta Benny Gantz upozorava da bi potpuna okupacija Gaze bila “strateška greška” koja bi mogla dovesti do dugoročnog vojnog i ekonomskog opterećenja za Izrael. Bivši čelnici IDF-a i sigurnosnih agencija plan kritikuju kao neizvodiv i opasan, ističući da bi okupacija zahtijevala ogromne resurse i ugrozila sigurnost Izraela na drugim frontovima, poput Libana.

Plan razdvajanja

Podsjećaju i na razlog zašto je Ariel Sharon, izraelski premijer od 2001. do 2006., proveo jednostrano povlačenje Izraela iz Gaze 2005. godine, poznato kao “Plan razdvajanja”. Sharon je tvrdio da povlačenje iz Gaze ide u najboljem interesu izraelske bezbjednosti, jer vojne kontrole nad Gazom ne mogu trajno garantirati mir, troše resurse i izlažu vojnike opasnostima. Povlačenje je omogućilo smanjenje direktne interakcije i sukoba između Izraelaca i Palestinaca, uz zadržavanje prava Izraela da vojno interveniše po potrebi.

U samo sedam dana, od 15. do 22. avgusta 2005., Izrael je napustio pojas Gaze, prisilno preselio oko 8.500 židovskih naseljenika i uništio njihove kuće. Povlačenje nije donijelo očekivani mir: Hamas je 2006. pobijedio na palestinskim izborima, a 2007. preuzeo punu kontrolu nad Gazom, što je dovelo do blokade od strane Izraela i Egipta i višestrukih vojnih sukoba (2008., 2012., 2014…).

Recept za katastrofu

Tadašnji izraelski analitičari upozoravali su da jednostrani planovi ne mogu donijeti trajni mir. Slično je i danas. Yossi Beilin, bivši izraelski ministar i mirovni pregovarač, u intervjuu za Haaretz kaže da je “Netanyahuov plan za potpunu okupaciju Gaze recept za katastrofu”.