EU se suočava sa ozbiljnim izazovom: i pored obilnih resursa i kapaciteta svojih zemalja članica, teško se pozicionira kao centralni akter u krizama koje direktno utiču na njen sigurnosni i geopolitički interes. Ovo je posebno vidljivo u kontekstu rata u Ukrajini, gdje se aktuelni pregovori o budućnosti te zemlje odvijaju uz minimalan doprinos same Unije.

Dok drugi oblikuju ton i pravac događaja, Evropa ostaje reaktivna: upravlja posljedicama, nastoji ograničiti štetu i nada se da će povratiti svoj uticaj, ocjenjuje za Politico Stiven Everts, direktor EU instituta za bezbjednosne studije. Kako on ističe, ova marginalizacija nije rezultat jedne odluke niti zavisi od jedne osobe – ma koliko uticajan bio američki predsjednik Donald Tramp – već odražava dublju ranjivost i uznemirujući obrazac koji je postao vidljiv u posljednjih nekoliko mjeseci.

Psihologija slabosti očituje se u gotovo svim domenima evropskog djelovanja. Kontinent izgleda nesposoban da preduzme odlučne korake čak i kada su u pitanju osnovni interesi i kada su političke alternative dostupne. Umjesto odlučnog djelovanja, Evropa često opravdava svoju pasivnost mišljenjem da zapravo nema izbora jer su njene karte slabe, ili vjerovanjem da će se stvari dugoročno nekako srediti – primjerice sačekati američke srednjoročne izbore naredne godine. Ali pitanje koje ostaje jeste: hoće li i može li Evropa sebi da priušti čekanje? Ukrajina sigurno ne može.

Konkretno, evropska vojna pomoć Kijevu u posljednjim mjesecima je opala, uprkos stalnim izjavama lidera da je bezbjednost i uspjeh Ukrajine ključan za sopstvenu sigurnost i opstanak EU. Na finansijskom planu, situacija je jednako zabrinjavajuća: Ukrajini je potrebno oko 70 milijardi eura godišnje, što predstavlja svega 0,35 odsto BDP-a EU, ali mjesecima zemlje članice nijesu uspijevale da se dogovore o korišćenju zamrznutih ruskih sredstava ili odgovarajućih alternativnih mehanizama koji bi održali Ukrajinu na površini. Umjesto toga, vidjeli smo oklijevanje i trijumf sitnog razmišljanja. Pokretanje akcije uslijedilo je tek nakon što je američki pokušaj nametanja korišćenja tih sredstava, sa 50 odsto profita koji ide u Vašington umjesto Kijevu, prisilio Evropu na reagovanje.

Slični obrasci slabosti primećeni su i u ekonomskom domenu. Primjer je trgovinski sporazum EU-SAD postignut ovog jula. Brisel je imao alate da odgovori na američke tarife i prinudne mjere, uključujući kontra-tarife i instrument protiv prinude, ali pod pritiskom zemalja članica koje su se plašile šireg povlačenja SAD iz evropske bezbjednosti i Ukrajine, odlučeno je da se ti alati ne koriste. Rezultat je bio jednostran „sporazum“ sa unilateralnom tarifom od 15 odsto, koji krši pravila Svjetske trgovinske organizacije i obavezuje Evropu da kupuje energiju i ulaže u SAD u vrijednosti stotina milijardi dolara. Sporazum nije donio ni stabilnost koja je najavljivana kao glavna korist, a Vašington je od tada označio evropske mjere u vezi energetske tranzicije i regulative u tehnologiji kao „trgovinske barijere“ i „poreze na američke kompanije“, što ukazuje na moguće daljnje korake odmazde. Samo prošle nedjelje, američki predstavnici za trgovinu dodatno su pojačali pritisak, osporavajući postojeća pravila EU u oblasti tehnologije.

Više nego u oblasti odbrane, EU je zamišljena kao ekonomska i regulatorna supersila. Uprkos decenijama korišćenja svoje ekonomske težine u političke svrhe, EU sada djeluje izgubljeno, suočena sa sve širim transatlantskim nadmetanjem u trgovini i tehnologiji. Povlačenje se vidi i u drugim sferama: dok Rusija pojačava hibridne ratne operacije protiv kritične infrastrukture, odgovor Evrope ostaje neodlučan; dok Kina koristi kontrole izvoza ključnih minerala kao oružje, Evropa reaguje sporo i bez koordinacije; na Bliskom istoku, iako je jedan od vodećih donatora za Gazu, EU je sporedna u oblikovanju bilo kakvih planova za prekid vatre i obnovu.

Stiven Everts zaključuje da je ključno pitanje psihologija – vjerovanje u sopstvene sposobnosti, uključujući i sposobnost da se kaže „ne“. To se može postići samo ulaganjem u kapacitet EU da donosi velike odluke zajednički – kroz političku volju i finansijske resurse. Jačanje EU zahtijeva žrtve, ali zauzvrat pruža suštinsku prednost: sposobnost da Evropa stoji čvrsto u svijetu Donalda Trampa, Vladimira Putina i Si Đinpinga, što je, kako Everts ističe, neophodno i neprocjenjivo.