Dok je Podgorica sinoć slavila stotinu godina postojanja Fudbalskog kluba Budućnost, svečanost organizovana na Trgu nezavisnosti ostala je u sjenci ozbiljnih propusta prema onima koji su taj klub gradili, stvarali, nosili i vodili – ali očigledno nijesu bili dovoljno “važni” za prve redove u svečanoj loži.

U središtu pažnje javnosti našli su se načini na koje su tretirane istinske legende ovog kluba – Branislav Brano Milačić i Anto Tonko Miročević. Obojica, bez sumnje, neizostavni stubovi istorije FK Budućnost, sinoć su poniženi, kako tvrde njihovi najbliži i poštovaoci, od strane organizatora događaja koji je, paradoksalno, trebalo da slavi upravo njih i njihovu ulogu u stogodišnjem razvoju kluba.

“Vi ste od petog reda pa na gore” – Brano otišao kući**

Bivši trener Budućnosti Branislav Brano Milačić, čovjek koji je najduže bez prekida predvodio plavo-bijele (od 2003. do 2006. godine, te kratko 2007), manifestaciju je napustio odmah po dolasku. Prema riječima njegove kćerke, glumice Julije Milačić Petrović-Njegoš, Milačić je doživio poniženje koje ga je natjeralo da se okrene i ode, iako je bio pozvan.

– Došao sam i sjeo u drugi red. U prvom su bili neki privrednici, pomislih da se ne guram… Prilazi mi djevojka i kaže: ‘Ne možete tu da sjedite’. Ja joj kažem da sam pozvan i navedem ime. Ona gleda u papire i odgovori: ‘A evo Vas, Vi ste od petog reda pa na gore’. Ustao sam i pošao doma – prenijela je Julija riječi svog oca.

Dodala je da ovo piše bez njegove dozvole i svjesna da bi se mogao „žestoko naljutiti“, ali da je osjećala potrebu da podijeli ono što je nazvala „poniženjem čovjeka koji je toliko dao Budućnosti“. Njena poruka organizatorima bila je jasna i kratka: „Sram vas bilo.“

Tonko Miročević – simbol Budućnosti u četvrtom redu

Poniženje nije bilo rezervisano samo za Milačića. Još jedan velikan, možda i najveći koji je ikada nosio dres Budućnosti – Anto Tonko Miročević – bio je smješten u četvrti red.

Miročević je obilježio zlatnu eru sedamdesetih, bio kapiten omladinske i olimpijske reprezentacije SFRJ, jedini iz Budućnosti koji je tada dobio poziv za reprezentaciju “velike” Jugoslavije, kasnije je igrao u Premijer ligi, vratio se i kao trener, predano radio za klub – ali to nije bilo dovoljno da bude bliže bini u trenutku kad se slavi ono što je on pomagao da se stvori.

Vanja Popović: “On jeste za prvi red, vi niste”

Ovakav odnos nije ostao bez reakcije. Jedan od najdarovitijih fudbalera Budućnosti iz devedesetih, Vanja Popović, uputio je javnu poruku u kojoj je direktno kritikovao organizatore proslave, prije svega Sašu Mujovića, koji je rukovodio događajem.

– Gospodine Mujoviću, vi i vaši saradnici ste danas tu. Sjutra možda nećete biti. Vi ste prolazni. Ali legende poput Tonka Miročevića ostaju. Dok vi pravite proslave za kamere – on je gradio klub bez ijedne kamere – poručio je Popović.

U emotivnoj objavi, Popović se i izvinio Miročeviću u ime generacije kojoj pripada:

– Tonko, ti nisi za četvrti red. Ti si za istoriju, poštovanje i vrh FK Budućnost. U svoje ime, i u ime generacije kojoj pripadam i mnogih drugih – izvinjavam se Antu Tonku Miročeviću! On jeste zaslužio da bude u prvom redu. A vi – niste –

Proslava za kamere, bez duše

Svečanost na Trgu nezavisnosti, uz koncert i akademiju, trebala je da bude kruna stogodišnjice najtrofejnijeg crnogorskog kluba. Ipak, za mnoge navijače i istinske poznavaoce istorije Budućnosti, večer je ostavila gorak ukus.

Odnos prema Branu Milačiću i Antu Miročeviću bacio je sjenku na svečarsku atmosferu. Umjesto ponosa, kod mnogih je ostao osjećaj stida – ne zbog kluba, već zbog onih koji su, makar za jednu noć, odlučivali ko vrijedi prvog reda, a ko mora “od petog pa na gore”.

A ono što su Milačić i Miročević ugradili u temelje Budućnosti – ne staje u redove. Njihova vrijednost je iznad protokola, spiskova i svečanih stolica.

I zato, možda je vrijeme da se umjesto proslava za kamere, okrenemo poštovanju onih koji su stvorili ono što danas slavimo. Jer bez njih – ne bi bilo ni stogodišnjice.