Legenda crnogorskog šaha, velemajstor Božidar Bonja Ivanović, i u blizini svoje 80. godine ostaje aktivan takmičar, ali i oštar kritičar odnosa države prema drevnoj igri koja ga je, kako kroz šalu kaže, sačuvala i od zaborava i od demencije. Nedavno je nastupio u Premijer ligi Crne Gore, kao i na Svjetskom prvenstvu za veterane, odakle nosi, kako navodi, vrlo pozitivne utiske.

Ipak, današnji šah doživljava znatno ležernije nego u mladosti, kada je igrao bez kalkulacija i sa velikom ambicijom da odmjeri snage sa najvećim imenima svjetske scene, prenosi “Analitika”

– Sada igram ono što znam i mogu, imam obaveze prema klubu. Nekad je to bilo drugačije, igrao sam borbeno i uživao u partijama protiv najjačih igrača svijeta. Tako sam doživljavao šah, bila je inspiracija igrati protiv Talja, Keresa, Spaskog – prisjeća se Ivanović u intervjuju za “Analitiku”.

Govoreći o savremenom šahu, ističe da mu današnji tempo i način pripreme nijesu bliski.

– Ko ne igra šah, ne zna koliki je napor biti u teškoj poziciji protiv svjetskih asova. Treba izračunati stotine poteza i imati koncentraciju za napad. Ja sam razmišljao za tablom, a danas se uči napamet, povuče se 25 poteza za dva minuta. Partije su se nekad prekidale i igrale narednog dana, sada je to zamorno – objašnjava on.

Posebno naglašava da šah u Crnoj Gori i dalje nema status koji zaslužuje.

– Podsjećam da je bivši ministar sporta Nikola Janović 2018. izmjenom Zakona o sportu izjednačio šah sa badmintonom i pikadom, što je bruka. Šah zaslužuje daleko viši rang i poštovanje države – kaže Ivanović.

Dodaje da aktuelni Šahovski savez Crne Gore, na čelu sa Jovanom Milovićem, radi dobro i da su u zemlji u posljednjih nekoliko godina organizovani brojni turniri visokog ranga, ali da to nije dovoljno bez državne podrške.

– Savez ne može sam. Vlada nema osjećaj za šah, nije ga svrstala u višu kategoriju. Prvo što treba uraditi jeste da se šah institucionalno podrži. Vlada bi trebalo da podrži i Milovića i njegovu kandidaturu za evropske i svjetske šahovske strukture FIDE-e, kao što je nekad postojala veza sa svjetskim događajima, poput meča Fišer – Spaski 1992. na Svetom Stefanu – navodi on.

Podsjeća i da je Volter govorio da je šah „igra koja zaslužuje najveću počast ljudskog uma“, te zaključuje da je odnos vlasti prema šahu „naopak“.

– Ja to drugačije ne mogu objasniti – kaže Ivanović, podsjećajući i da je u periodu od 1993. do 1998. bio ministar sporta.

– Radio sam u interesu svih sportista, nikoga nisam dijelio. Najvažnije mi je bilo da sačuvam dostojanstvo sporta – navodi on.

Šah je počeo da igra sa 14 godina, u vremenu kada je na Cetinju ova igra bila široko prisutna u parkovima i kafanama.

– Prvu knjigu koju sam dobio bila je o svjetskom prvaku Aljehinu. To mi je bio podsticaj za razvoj. Kasnije su moji idoli bili Talj i Fišer. To su tri genijalca, ali i tragične ličnosti šaha – priča Ivanović.

Veliki uticaj na njega imao je otac, pjesnik Aleksandar Leso Ivanović, koji mu je, kako kaže, usadio disciplinu u učenju.

– Govorio mi je da ne gledam kafanske partije, nego da uzmem knjigu. To mi je bilo najvažnije pravilo – prisjeća se.

Dugovječnost i vitalnost, kako smatra, duguje majci, koja je živjela do 99. godine.

– Otac je bio bolestan od tuberkuloze i rano je umro. Bio je skroman čovjek, ništa nije tražio za sebe. Majka je, s druge strane, bila izuzetno zdrava i živjela dugo. Njena porodica je iz sela Praga kod Nikšića, u podnožju Vojnika. Sve to ima neku vezu i sa mojim životom – navodi on.

Jedan od najpoznatijih segmenata njegove karijere jeste prijateljstvo sa Bobijem Fišerom, o kojem je i pisao u knjizi „64 šahovske priče“ (2024).

– Bilo mi je važno da napišem knjigu da se zna istina o Fišeru. Pred njegovu smrt 2008. na Islandu, ljekar koji je bio s njim posljednjih osam mjeseci rekao je da se mediji, posebno američki, treba da stide zbog laži, uključujući tvrdnje da je bio šizofren – kaže Ivanović.

Podsjeća da je Fišer imao teško djetinjstvo i da su njegove emocionalne reakcije pogrešno tumačene.

– Bio je čovjek koji se teško ponavlja, i u šahu i u sportu. Upoznao sam ga 1992. na Svetom Stefanu tokom meča sa Borisom Spaskim. SAD su imale veoma neprijateljski odnos prema njemu, jer je odbio prijem kod Niksona u Bijeloj kući nakon osvajanja titule 1972. godine, smatrajući da se njegova pobjeda koristi u političke svrhe protiv Sovjeta. Čak ga je i Henri Kisindžer pokušavao ubijediti telefonom u Rejkjaviku, ali bez uspjeha – navodi on.

Blisko prijateljstvo imao je i sa Mihailom Taljem, bivšim svjetskim šampionom.

– Bio je izuzetan čovjek, ali bolestan. Na turniru u Kanadi 1988. rekao mi je da sam mu sekundant do kraja. To je značilo i humor i posebnu bliskost –  priča Ivanović, dodajući anegdote o Taljevom odnosu prema alkoholu i briljantnim partijama uprkos teškom zdravstvenom stanju.

– Na kraju je, iako nije bio u formi, pobijedio turnir. Bio je čudo od čovjeka. Govorio je: ‘Ne čudi se, kod mene samo mozak radi’ – prisjeća se.

Među najvažnijim partijama u karijeri izdvaja onu iz 1986. u Budvi protiv hrvatskog velemajstora Miše Cebala na prvenstvu Jugoslavije.

– Bila je to žrtva dame, ali sam izgubio zbog isteka vremena – navodi on, dodajući da je i Svetozar Gligorić smatrao da partija treba da bude proglašena najljepšom na turniru, što žiri ipak nije prihvatio.

Ističe i partijу protiv Jaceka Bednarskog iz 1977. godine, za koju je u Moskvi od strane Mihaila Botvinika, jednog od utemeljivača sovjetske škole šaha, dobio nagradu za najljepšu partiju.

– To je bila prava ljepotica. U takvim pozicijama sam se najbolje snalazio, i veliki asovi su znali da sam opasan kada je igra komplikovana – kaže Ivanović.

Na kraju, mladim šahistima poručuje da ne postanu robovi kompjuterske pripreme.

– Treba razmišljati i uživati u igri, a ne učiti napamet. Treba analizirati partije starih majstora, jer se tako rađa prava šahovska umjetnost. Kopiranje ne vodi napretku. Mora se vjerovati u sebe, u šahu i u životu –  zaključuje Ivanović.