Fudbalski klub Budućnost ponovo se našao u centru pažnje zbog dešavanja koja nemaju mnogo veze sa terenom. Sportski direktor Dragoje Leković podnio je ostavku na funkciju, navodeći kao razlog ozbiljne profesionalne nesuglasice i, kako je sam istakao, nepoštovanje hijerarhije u klubu.

Posebno je problematično to što je Leković, prema navodima iz ostavke, bio zaobiđen prilikom odluke o angažovanju golmana Đorđija Pavličića. Ako sportski direktor nije konsultovan o potezu koji direktno spada u sportski sektor, logično se postavlja pitanje čemu onda takva funkcija služi i ko zapravo vodi sportsku politiku Budućnosti.

„Nisam bio konsultovan prilikom dovođenja golmana Đorđija Pavličića, što znači da Vam moje mišljenje nije bilo od značaja“, naveo je Leković u ostavci, upućenoj predsjednici kluba Vesni Brajović.

Još više pažnje privlači činjenica da je Leković prije samo nekoliko mjeseci predstavljan kao čovjek koji treba da bude jedan od ključnih stubova novog projekta Budućnosti. Gradonačelnik Podgorice Saša Mujović tada je za njega govorio kao o „legendi Budućnosti“, dajući njegovom angažmanu dodatnu težinu.

Upravo zato njegov odlazak djeluje još poraznije. Ako je čovjek koji je predstavljen kao legenda kluba i važan dio sportske strukture vrlo brzo došao u situaciju da podnese ostavku jer njegovo mišljenje, prema njegovim riječima, nije bilo uvaženo, onda problem očigledno nije samo u jednom golmanu.

Prilikom predstavljanja novog trenera Srđana Radonjića i sportskog direktora Lekovića, Mujović je govorio o potrebi da se Budućnost izvuče iz kompleksne situacije i izgradi stabilan sistem.

„Budućnost je bila i ostala sportska institucija grada i države“, poručio je tada Mujović.

Međutim, nekoliko mjeseci kasnije upravo pitanje funkcionisanja tog sistema dolazi pod znak pitanja.

Jer teško je govoriti o jasnoj hijerarhiji i odgovornosti ako sportski direktor saznaje za važne kadrovske odluke bez prethodne konsultacije. Još teže je očekivati da sportski sektor funkcioniše kao cjelina ako se ključne odluke donose mimo osobe kojoj je taj sektor povjeren.

Lekovićeva ostavka zato nije samo personalni odlazak. Ona predstavlja ozbiljan udarac priči o novom početku Budućnosti i otvara neprijatno pitanje: ko uopšte donosi sportske odluke u klubu i za šta je sportski direktor odgovoran ako se njegove procjene mogu zaobići?

Budućnost je u posljednje vrijeme pokušavala da ostavi utisak kluba koji ulazi u novu fazu i gradi ozbiljniju organizaciju. Ovakav rasplet, međutim, šalje potpuno drugačiju poruku — da ni unutar rukovodstva nema dovoljno saglasnosti oko toga kako klub treba da funkcioniše.

Najgore od svega je što je za ovakav epilog bilo potrebno vrlo malo vremena. Čovjek koji je promovisan kao „legenda Budućnosti“ i koji je trebalo da bude jedan od nosilaca sportske politike sada odlazi uz obrazloženje da mu se ne poštuje funkcija.

Ako je to slika novog sistema u Budućnosti, onda navijači imaju razloga za ozbiljnu zabrinutost. Jer klub se ne gradi samo predstavljanjem novih ljudi, konferencijama i velikim najavama. Gradi se jasnom odgovornošću, međusobnim povjerenjem i poštovanjem funkcija.

A upravo je to, sudeći prema Lekovićevoj ostavci, ono što je u Budućnosti ozbiljno zakazalo.