Nova kriza u FK Budućnost ponovo je otvorila pitanje ko zapravo upravlja najvećim podgoričkim klubom i u čijem interesu se donose odluke koje se, direktno ili indirektno, finansiraju iz gradskog budžeta.

Ono što je do juče predstavljeno kao „odluka Upravnog odbora“ o smjeni izvršnog direktora, u praksi još uvijek nije dobilo zvaničnu potvrdu, jer dokument nije potpisao predsjednik UO kluba Boris Spalević (Demokratska Crna Gora). Time je čitav slučaj ušao u zonu institucionalne nejasnoće koja već postaje prepoznatljiv obrazac funkcionisanja u klubu, pišu Vijesti.

Dodatnu dimenziju cijeloj priči daje činjenica da Spalević nije prisustvovao sjednici na kojoj je, prema dostupnim informacijama, donesena odluka o smjeni izvršnog direktora Predraga Kažića. Ipak, isti taj predsjednik je, prema ranije potvrđenim informacijama, u nedjelju zajedno sa Kažićem prisustvovao utakmici Budućnosti u Nikšiću, što dodatno komplikuje odnos unutar rukovodstva.

U takvom ambijentu, odluke koje bi trebalo da budu formalne i jasne, pretvaraju se u administrativni vakuum u kojem niko ne preuzima punu odgovornost.

U cijelom slučaju dodatnu težinu ima i struktura samog UO, koji je, prema ocjenama iz kluba i okruženja, sastavljen od različitih političkih i interesnih aktera, što se sve češće reflektuje kroz podjele i neusklađeno djelovanje.

Upravni odbor kluba čine Mileta Šćepanović (bivši fudbalski sudija), Feđa Smatlik (rođeni brat Nađe Ljiljanić, iz Pokreta za Podgoricu) Nikola Marković, Ninoslav Kaluđerović (Demokratska Crna Gora) protiv kojeg je ove godine Opština Budva podnijela krivičnu prijavu SDT-u zbog sumnji na zloupotrebu službenog položaja i prevaru, sa navodima o šteti od najmanje 73 hiljade eura i predstavnik navijačke grupe „Varvari“ Emin Isić.

Sam Predrag Kažić tvrdi da o smjeni nije obaviješten na zvaničan način i da informacije ima isključivo iz medija. Kako je kazao, u klub je došao kao i svakog drugog radnog dana nakon praznika, bez ikakvog dokumenta ili obavještenja o razrješenju. Čeka zapisnik sa sjednice i zvaničnu odluku, uz poruku da će javnost biti obaviještena kada mu ona bude uručena – ako uopšte bude.

Suštinsko pitanje koje se nameće jeste: da li je Kažić zaista smijenjen ili se radi o još jednom unutrašnjem političko-upravljačkom sudaru u klubu koji se finansira milionskim iznosima iz budžeta Glavnog grada.

Procjene govore da je Budućnost u posljednjem periodu dobila ili treba da dobije između dva i tri miliona eura javnog novca, što cijelu situaciju čini još osjetljivijom, posebno u kontekstu činjenice da klub istovremeno troši oko 250 hiljada eura mjesečno samo na zarade.

U takvom finansijskom okviru, logično se postavlja pitanje zbog čega je upravo izvršni direktor postao centralna figura spora, imajući u vidu da njegove nadležnosti proizilaze iz odluka Upravnog odbora, koji ga je i imenovao. On ne odlučuje o sportskom direktoru, trenerima, igračima ili njihovim ugovorima, već sprovodi već donesene odluke.

Podsjetnik na prethodne odluke dodatno komplikuje sliku. Krajem januara predsjednik kluba je javno isticao da Uprava „stabilizuje i čisti klub od loših praksi“, da dovodi „respektabilna pojačanja“, da angažuje „najbolje regionalne stručnjake“ i da je obezbijeđena snažna podrška iz budžeta Glavnog grada.

Međutim, nekoliko mjeseci kasnije, isti taj sistem u radu izvršnog direktora prepoznaje „niz propusta“, uključujući i njegovu komunikaciju sa Fudbalskim savezom Crne Gore, navodno bez odobrenja Upravnog odbora. Ta stavka se, prema nezvaničnim informacijama, navodi kao jedan od ključnih razloga za smjenu.

Ako je upravo komunikacija sa FSCG problem, onda se otvara novo pitanje o stvarnoj pozadini sukoba, posebno imajući u vidu odnose unutar samog UO i stavove pojedinih članova prema Fudbalskom savezu Crne Gore i njegovom rukovodstvu na čelu sa Dejanom Savićevićem.

U tom kontekstu pominje se i mogućnost da bi dio Upravnog odbora mogao da gura rješenje po kojem bi novi izvršni direktor bio upravo Mileta Šćepanović, bivši sudija i jedan od glasnijih zagovornika promjena u FSCG, što bi dodatno politizovalo već složenu situaciju u klubu.

Ako bi se takav scenario potvrdio, to bi značilo da se kroz upravljačke strukture Budućnosti vodi i šira institucionalna borba koja prevazilazi okvire sportskog kolektiva.

Posebno je problematično što se sve to dešava u sezoni u kojoj Budućnost bilježi, kako se navodi, najlošije rezultate u novijoj istoriji, dok je interesovanje javnosti i navijača za klub značajno opalo.

U takvom ambijentu, svaki unutrašnji sukob dobija dodatnu težinu jer se direktno prelama preko javnog novca i sportskih rezultata, koji izostaju.

Kao dodatni apsurd, u klubu se istovremeno govori o reformama i „čišćenju sistema“, dok se paralelno otvara pitanje ko kome zapravo polaže račune i na osnovu kojih kriterijuma se donose odluke koje utiču na milionski budžet.

Sve to zajedno stvara sliku duboko podijeljenog rukovodstva, u kojem se odluke donose bez jasnog institucionalnog završetka, a ključni akteri jedni drugima osporavaju legitimitet.

Na kraju, bez obzira na to da li će smjena Kažića biti formalizovana potpisom predsjednika ili će ostati u zoni „nepotvrđenih odluka“, jedno je jasno – FK Budućnost se ponovo nalazi u situaciji u kojoj se borba za prevlast unutar kluba odvija paralelno sa trošenjem javnog novca, dok sportski rezultati ostaju u drugom planu.

U tom kontekstu, priča o „sistemu“ sve više liči na njegovu suprotnost – na mrežu unutrašnjih sukoba, nejasnih odluka i borbi za uticaj, koja klub, umjesto stabilizacije, uvodi u novu fazu institucionalne i sportske neizvjesnosti.