Prije tačno deset godina napisala sam svoj prvi blog. Bio je to tekst o Tivatskim solilima. Tek nekoliko fotografija i rečenica koje ih opisuju. Napisala sam ga više da probam umijem li to “tehnički” da izvedem. Uspjelo je. Slijedili su tekstovi o Rumiji, pa o Zabojskom jezeru i tako se nastavilo dalje. U početku su to bili kratki tekstovi namijenjeni mojim Fejsbuk prijateljima. Poslije tačno godinu dana i 35 napisanih tekstova, zvao me je Srdan Kosović iz Vijesti da pita može li njihov portal da prenese moj blog o Zminičkom jezeru. Naravno da može. Bilo mi je drago što se pruža mogućnost da moj tekst pročita više ljudi. Taj prvi tekst koji su prenijeli je pročitalo oko 2000 čitalaca portala. Onda sam “dala gas”. Svake sedmice tekst, kao da mi je to posao i da me neko tjera. Ali, imala sam termin i nisam htjela da razočaram čitaoce koji su počeli redovno da me prate. I tako… za ovih 10 godina napisala sam ukupno 233 teksta, pretežno o lokacijama u Crnoj Gori.

Početna ambicija bila mi je da obiđem sva jezera u Crnoj Gori. Ni poslije 25 godina šetanja još nisam stigla do svih. Ostala su Mratinjska, Abdijino, Tatarijansko. Možda i još koje minijaturno, periodično, poznato samo lokalcima. Uglavnom, stigla sam do četrdesetak. Na vrhu moje top liste jezera su: Crno, Hridsko, Trnovačko i Pešića jezero.

Zatim smo (moj vjerni pratilac Duško i ja) polako i paralelno sa jezerima krenuli u visine. Popeli smo se na mnoge vrhove prije nego što sam o njima počela da pišem. Neke uspone smo ponavljali, za neke smo rekli: za ovaj život je dosta! Ovdje je konkurencija mnogo veća nego kod jezera i mogla bih da pravim liste po raznim kriterijumima: težini uspona, pogleda sa vrha, visinskoj razlici… Teško mogu da rangiram i planine, a kamoli vrhove. Durmitor i Prokletije su mi, ipak, ispred svih, ali obožavam i Moračke planine, Komove, o Orjenu da ne pričam.

Pisala sam i o rijekama. Mrtvica nema konkurenciju u ovoj kategoriji, ali su lijepi i kanjoni rijeke Bistrice i Cijevne, rijeka Ljutica. Kanjon rijeke Mrtvice je odavno prepoznat kao jedna od najvećih prirodnih atrakcija na prostoru naše zemlje, ali ne znam koliko ljudi zna da je i izvor Mrtvice fantastičan, posebno u jesen.

Došli smo do dosta vodopada, rasutih od juga do sjevera. Neki su lako dostupni, do drugih treba da se potrudiš da stigneš. Neki se mogu vidjeti tokom cijele godine, dok pojedine moraš da “uhvatiš” u pravom momentu. Vodopad Crnjak na rijeci Bijela kod Šavnika, Lještanica i Skakala (Sušica) su na mene ostavili najbolji utisak.

Tokom ovih 10 godina “blogovanja” imala sam razne faze. Jedna od njih je bila i faza austrougarskih tvrđava. Kad sam krenula da ih obilazim otišla sam do svake koju sam uspjela da pronađem. U tom traganju mi je pomogla knjiga Radojice Pavićevića “Werk – Austrougarske tvrđave u Crnoj Gori”. Tokom ovih potraga naučila sam dosta činjenica iz istorije koje nam nikada nisu pominjali tokom školovanja. Crkvice su bile posebno otkrovenje, ali su me oduševili i Goražda, Dvrsnik i mnogo toga još. Neke tvrđave su samo iz toga perioda, ali ima dosta onih koje su, zahvaljujući svojim izvanrednim položajima, promijenile više gospodara, kao Španjola, Haj-Nehaj, Crvena Stijena.

Stećci su još jedna “od onih faza” koja me nikad nije napuštala. Počela sam od Žabljaka, a onda sam ih tražila po čitavoj Pivi, u nizini i u visinama. Oni još ni izdaleka nisu dobili pažnju i tretman koji zaslužuju, posebno ako se zna da su od 2016. godine dio svjetske baštine pod UNESCO zaštitom.

Mostovi su takođe često bili “mete” naših šetnji i vožnji, ulazili su u priče, a u nekima su bili i glavni “likovi”. Takvi su mostovi na Moštanici, Carev most, Danilov most na Mrtvici i, naravno, most na Đurđevića Tari.

Putujući Crnom Gorom uzduž i poprijeko, otkrivala sam brojne spomenike za koje nisam ni znala da postoje. Pomislila bih: Vjerovatno većina za njih nije čula. Tako je nastalo i nekoliko tekstova o spomenicima. Na mene su najveći utisak ostavili: Spomen kompleks Dola koji čuva sjećanje na golgotu civila tokom Drugog svjetskog rata, kada je među 520 stradalih bilo i 107 djece, “Spomen park ustanka i revolucije” u Grahovu sa monumentalnim spomenikom posvećenim Savi Kovačeviću i ostalim stradalnicima tokom bitke na Sutjesci, spomenik Vuku Karadžiću u selu Petnjica kod Šavnika, odakle, kažu, potiču svi Karadžići. Takođe se svaki put oduševim spomeniku na Barutani koji je naša čuvena arhitektica Svetlana Kana Radović posvetila stradalima ovoga kraja kroz ratove.

Naši sugrađani vole da putuju. Zahvaljujući jeftinim avio letovima, što sa naših aerodroma, što iz Tirane, mnogi su vidjeli dosta svijeta. Svoju zemlju mnogo manje znaju. Za brojna fantastična sela kroz koja sam prošetala i koja sam u svojim blogovima opisala (Žlijebi, Kozica, Kralje, Godinje, Bobovo, Duži, Mali i Velji Zalazi, Trmanje) uglavnom su čuli samo oni koji su korijenima ili rodbinskim vezama povezani sa njima. Ove priče su najviše oduševljavale one koje sam podsjetila na djetinjstvo provedeno u njima, a koji danas žive daleko od rodnog kraja, neki i na drugim kontinentima.

Mnoga naša sela su se skoro ispraznila. Da nekad nije bilo tako najbolji su svedoci napuštene školske zgrade, često prilično velike. Fotografije praznih škola su najtužnije slike koje sam imala prilike da snimim tokom mojih putešestvija.

Katuni… Ne znam da li su godine u pitanju ili nešto drugo, tek, više me oduševi živi katun nego ne znam koja ulica u nekom velegradu. Na žalost, sve ih je manje i mnogo puta sam imala priliku da sretnem napušteni katun nego da ugledam stado ovaca ili krava u nekom od njih.

Pisala sam i o gradovima. Imalo se i šta napisati o Herceg Novom, Kotoru, Baru, Ulcinju, Pljevljima, čak i o Petrovcu. U većini gradova najviše pažnje privlače građevine iz ranijih perioda: tvrđave, stari djelovi grada, parkovi.

Kad bih tokom šetnji po bespućima naše zemlje imala sreću da ugledam neku životinju – postale bi glavne zvijezde mojih objava. Najčešće su to bile ptice sa Ulcinjske solane, a onda i konji, krave, koze, ovce i poneki ovčarski pas. Na Durmitoru bismo s vremena na vrijeme ugledali i poneku divokozu. Bliskijih susreta sa opasnijim životinjama, srećom, nismo imali, mada smo često uočavali tragove njihovog postojanja.

Prvih nekoliko godina malo koji tekst se završavao bez “buketa” poljskog cvijeća, odnosno kolaža fotografija cvijeća koje bih mimoišla duž staze kojom sam prošla. Nisu svi ljubitelji cvijeća. Nekome je ovo bio čist višak, ali sam bila uporna.

Ne mogu da pišem o 25 godina šetnji po Crnoj Gori i 10 godina pisanja o njima, a da ne spomenem Bunare Boljevića, Meandre Ćehotine, Pišče, Čelobrdo, Valište, maslinjak Džidžarin, Svač, pećine… Nevjerovatno je koliko zanimljivih mjesta se krije na ovako malom prostoru. Još kad bismo bili svjesni toga i umjeli sve to da sačuvamo. Smeće ne bih spominjala, da ne kvarim jubilarni tekst.

Kad sada, poslije deset godina, pogledam koliko sam o pojedinim krajevima naše zemlje pisala, zaključujem da sam od opštine Plužine zaslužila titulu počasnog građanina, a od opštine Žabljak bar garsonjeru. Plav i Gusinje bi se provukli i sa nekom plaketom za Dan opštine.

Šalu na stranu, najveće priznanje mi je bilo kad bi mi neko rekao da je uspio da dođe do željene lokacije zahvaljujući mom tekstu. Posebno su mi ljudi bili zahvalni tokom “doba korone” (koje smo, srećom, brzo zaboravili). Bilo je perioda kad smo bili “zaključani po opštinama” pa sam čitaocima otkrivala gdje sve mogu da odu, a da ne prekrše zabranu. Tada je nastao ciklus tekstova: “Kad sve ovo prođe”.

Komentari čitalaca uvijek su mi bili dobrodošli. Zahvaljujući njima popravljala sam djelove teksta, nazive toponima. Jer, na mojim “putovanjima” nisam bila u prilici da sretnem mnogo ljudi. Bilo je tu i pohvala, koje sam čak i ja smatrala pretjeranim.

I tako… Prođe 10 godina. I dalje imam “spisak želja” (na kom su pretežno naši vrhovi), koji se uredno ažurira. Posljednjih godina mnogo više stavki se na njega dodaje nego što se sa njega križa, a bojim se da i će tako ostati. Prošla sam i vidjela sasvim dovoljno te bi sad, kao logičan korak naprijed, trebalo da se napiše knjiga. Otom-potom…

Na samom kraju, hvala Ani i Milošu što su mi objasnili šta je blog i što su bili sigurni da ja to mogu, za razliku od mene koja sam im se smijala smatrajući da na samom ulasku u šestu deceniju nisam baš za novotarije.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7