Prije nego što sam postala majka, mislila sam da je majčinstvo isključivo intimna stvar. Ne jednostavna, ne romantična onako kako je često predstavljaju na reklamama za pelene i omekšivače, ali ipak intimna. Mislila sam da se majčinstvo dešava između žene i djeteta, u onom prostoru između tijela, straha, nespavanja, nježnosti i iscrpljenosti.

Onda postaneš majka i vrlo brzo shvatiš da ta priča nije intimna i da u njoj nikada nijesi sama.

U njoj su važni likovi država, poslodavac, porodica, zdravstveni sistem, tržište, komšije, pedijatar, patronažna sestra, babe i djedovi, Instagram majke koje sve stižu, političari koji žele “više beba” i prodavnice bebi-opreme koje vrlo dobro znaju da iskoriste roditeljsku potrebu da se djetetu priušti sve.

Majčinstvo se, dakle, dešava u redu ispred šaltera, u ugovoru na određeno, u cijeni adaptiranog mlijeka, u vrtiću, u plati koja nestane prije polovine mjeseca. U porodiljskom koje se, iako svi znaju da to nije istina, ipak nekako računa kao trošak. U razgovoru za posao na kojem te niko direktno ne pita planiraš li još djece, ali znaš da će njihov utisak o tebi po tom pitanju biti presudan u odluci da li će te zaposliti.

Čitajući knjigu “Postajanje majkom u vreme neoliberalnog kapitalizma“, koju je uredila Ana Vilenica, dobila sam nekakvu spoljnu potvrdu da osjećaj da majčinstvo nije samo privatno, INTIMNO, iskustvo, nego veoma političko, nije nerazuman. U toj knjizi ono se ne posmatra kao prirodna i vječna sudbina žene, nego kao prostor u kojem se ukrštaju briga, rad, kontrola, država, kapital, nacionalne politike i svakodnevno preživljavanje. Drugim riječima, majka nije samo žena sa djetetom. Majka je radnica, pacijentkinja, potrošačica, glasačica, njegovateljica, dužnica, tijelo pod nadzorom, moralni simbol, i nažalost, najjeftiniji servis države.

A država obožava majke onda kada joj trebaju kao simbol.

Majka je divna kada rađa za naciju ili kada joj se na Dan majki, Dan žena ili Dan porodice zahvali na požrtvovanosti.

Ali čim ta ista majka zatraži bolje uslove u vrtiću ili na poslu, slobodno vrijeme, psihološku podršku, ginekološki pregled bez poniženja, ulicu sa prohodnim trotoarom, javni prevoz u koji mogu da uđu kolica, alimentaciju na koju zaista može da se osloni i sistem brige koji ne počiva na baba servisu, odjednom više nije heroina. Odjednom je zahtjevna, nezahvalna, nervozna, razmažena, moderna žena koja bi “sve htjela” i koja se ne pita kako su “naše babe sve mogle i sve stizale i nijesu se žalile”. Bilo da su Crnogorke ili Japanke.

Kod nas se o natalitetu govori zabrinuto, gotovo svečano. Broje se rođeni i umrli, priča se o bijeloj kugi, o nestajanju, o potrebi da se rađa. Ali se mnogo rjeđe govori o tome kako stvarno izgleda život porodice koja to dijete treba da podigne. Ko čuva dijete kada oba roditelja rade? Ko plaća privatni vrtić, ako nema mjesta u državnom? Ko ostaje kod kuće kada se dijete razboli? Ko vodi računa o starima? Ko kuva? Ko pere? Ko zakazuje i vodi preglede? Kako izgleda život te porodice i ko snosi najveći teret ukoliko dijete ima bilo kakav ozbiljniji zdravstveni problem?

Najčešće žena.

Čak i kada je u svemu tome prisutan partner, muškarac, on ipak, u većini slučajeva, samo “pomaže”. Sama ta riječ otkriva problem. Pomaže kome? U čijem poslu? U čijoj odgovornosti? Kao da je kuća mala ženska privatna firma, a dijete ženski projekat u kojem je muškarac povremeni volonter.

Neoliberalni kapitalizam voli takve aranžmane. Voli kada se briga zove ljubav, jer ono što se zove ljubav ne mora da se plati.

Tako dobijamo savremenu majku: mora da radi kao da nema dijete, da brine kao da nema posao, da izgleda kao da nije iscrpljena, da bude smirena kao da nije usamljena, da bude informisana kao da je pedijatrica, da bude efikasna kao menadžerka, skromna kao svetica i, nadasve, zahvalna.

Ako ne radi, pitaju je od čega živi. Ako radi, pitaju je ko joj čuva dijete. Ako rodi jedno, pitaju je kad će drugo. Ako rodi troje, pitaju je da li zna koliko je sve skupo. Ako doji, pitaju je do kada. Ako ne doji, pitaju je zašto. Ako je umorna, kažu joj da je to normalno. Ako je tužna, kažu joj da uživa, jer sve brzo prođe. Ako kaže da joj je teško, obavezno joj neko podvuče: “Sama si birala”.

Ta rečenica je vjerovatno i najokrutniji sažetak našeg vremena.

“Sama si birala” znači da društvo nema obavezu prema tvom izboru. “Sama si birala” znači da je dijete privatna stvar, sve dok ne zatreba za nacionalnu statistiku. “Sama si birala” znači da je reprodukcija poželjna, ali da je sav trošak reprodukcije na roditeljima. “Sama si birala” znači, rađaj, ali se ne žali.

U tome je velika prevara savremenih politika majčinstva. Od žena se traži da rađaju, ali im se ne nudi društvo u kojem je moguće dostojanstveno brinuti o djeci. Od majki se očekuje da budu moralni temelj zajednice, ali se njihov rad tretira kao prirodna produžena funkcija ženskog tijela. Od porodice se očekuje da iznese ono što su ranije, makar djelimično, morale da rade javne institucije. Kada postane očigledno da porodica to ne može, onda se krivica opet svaljuje na majku, a rjeđe na oca.

U Crnoj Gori se to posebno vidi u nevidljivoj ulozi baba. Cijeli sistem počiva na pretpostavci da tamo negdje, u svačijoj porodici, postoji makar jedna žena koja ne radi ili je u penziji, spremna da joj se doda još posla. Baba je naš socijalni servis, naš produženi vrtić, naš sistem ranog razvoja, naš besplatni odgovor na sva pitanja na koja bi trebalo da odgovaraju institucije. I ona se, naravno, takođe zove ljubav.

Ne želim da umanjim ljubav. Naprotiv. Majčinstvo jeste ljubav, ali nije samo to. Ono je i rad, i vrijeme. I tijelo. I novac. I logistika. I strah. I znanje. I noćno dežurstvo. I emocionalno. Ono je stalna anticipacija tuđih potreba, ali i preispitivanje svake odluke.

Zato je važno govoriti o majčinstvu realno. Društvo koje majčinstvo svodi na instinkt zapravo ne poštuje majke. Samo ih koristi.

U knjizi “Postajanje majkom u vreme neoliberalnog kapitalizma“ posebno je važna ideja da majčinstvo može biti i mjesto političke subjektivizacije. To znači da majka ne mora ostati zarobljena u ulozi žrtve i svetice. Ona može početi da govori iz tog iskustva, ali ne da bi tražila orden za požrtvovanost, nego da bi postavila pitanje: zašto je briga organizovana ovako nepravedno? Zašto se javno dobro zamjenjuje humanitarnim akcijama? Zašto se siromaštvo porodica ne rješava politikama? Zašto je rađanje nacionalno pitanje, a čuvanje djece privatni problem?

To nijesu ženska pitanja, nego osnovna politička pitanja.

Svako društvo najtačnije pokazuje šta jeste kroz to kako organizuje brigu. Kroz to da li majke mogu da spavaju, rade, liječe se, odmore, pogriješe i ostanu i sasvim obične žene, ne samo majke.

Majke ne treba idealizovati. One ne žele da budu heroine, jer je heroina samo lijepa riječ za osobu koju društvo ostavlja samu u nemogućim uslovima. Majkama ne treba spomenik. Treba im vrijeme. Plata. Vrtić. Stan. Dostupno zdravstvo. Podrška nakon porođaja. Očevi koji nijesu pomagači, nego takođe roditelji. Poslodavci koji trudnoću ne vide kao poslovni rizik. Institucije koje rade svoj posao. Politika koja razumije da se život ne reprodukuje sam od sebe.

I možda najviše od svega: treba im pravo da ne budu stalno zahvalne. Majčinstvo nije dug prema naciji, nije privatni hobi, niti romantični dokaz ženskog smisla. Nije fabrika budućih građana.

Majčinstvo je mjesto na kojem se najjasnije vidi ko zaista nosi teret svijeta.

A oni to i dalje zovu ljubav.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7