Postoje filozofske ideje koje razumijemo razumom. I postoje one koje nas pronađu tek onda kada ih doživimo. Među njima je i Ničeova misao o amor fati, ljubavi prema sudbini.

Na prvi pogled ta ideja djeluje gotovo nemoguće. Prihvatiti svoju sudbinu još i možemo. Pomiriti se sa onim što nam se dogodilo takođe. Ali voljeti je? Voljeti sve ono što je život donio, uključujući i ono što nas je boljelo? Upravo tu počinje Niče. Za njega život nije nešto što treba trpjeti dok čekamo neko konačno objašnjenje. Život nije uvod u nešto drugo. On je sam sebi svrha. Zbog toga postavlja jedno od najizazovnijih pitanja u istoriji filozofije. Šta kada bi nam neko saopštio da ćemo svaki trenutak svog života morati da proživimo ponovo? Ne jednom, već beskonačno mnogo puta. Iste radosti, tuge, greške, ljubavi, rastanke. Da li bismo tu vijest doživjeli kao prokletstvo ili kao blagoslov?

Ideja vječnog vraćanja nije samo misaoni eksperiment. Ona je svojevrsni test našeg odnosa prema životu. Jer ako postoji makar jedan dio naše prošlosti koji bismo po svaku cijenu izbrisali, onda još uvijek nijesmo rekli potpuno DA svom životu.

A Niče od čovjeka traži upravo to. Ne pomirenje. Ne trpljenje. Ne rezignaciju.
Već potvrđivanje života u cjelini. Sa svim njegovim kontradikcijama, nesavršenostima i ranama.

Upravo zato njegova filozofija i danas djeluje toliko uznemirujuće. Ona nam ne dozvoljava da pobjegnemo u maštanje o tome kako je moglo biti drugačije. Vraća nas ovdje i sada. U jedini život koji imamo. I što više razmišljam o toj ideji, sve manje vjerujem da se život može dijeliti na dobre i loše događaje. Naravno da postoje trenuci koje bismo najradije zaboravili. Dani koji su nas lomili. Odlasci koje nijesmo razumjeli. Gubici za koje smo mislili da ih nikada nećemo preboljeti. Ali upravo u tome i jeste paradoks. Kada bismo mogli da uklonimo sve ono što nas je boljelo, morali bismo ukloniti i sve ono što je iz tog bola nastalo. Morali bismo izbrisati lekcije koje smo naučili, snagu koju smo stekli, mudrost koju nijesmo imali i na kraju, morali bismo izbrisati i sebe. Jer čovjek nije proizvod samo svojih srećnih trenutaka. Čovjek je zbir svega što je živio.

Zato mi je bliska Ničeova misao da najviši oblik slobode nije promijeniti svoju prošlost, već prestati da želimo da je mijenjamo. Ne zato što je bila savršena. Već zato što je bila neophodna.

Ljubav prema sudbini upravo to znači: voljeti život toliko da iz njega ne želiš da ukloniš nijedan jedini trenutak. Ni pad, ni grešku, ni razočaranje, ni čekanje, ni ljubav, ni gubitak. Ništa. Jer sve pripada istoj priči.

A ako bih morala da odgovorim na Ničeovo pitanje, moj odgovor bi bio jednostavan: da. Prihvatila bih sve ponovo. I ono što me usrećilo, i ono što me slomilo, i ono što nijesam razumjela dok se događalo. Prihvatila bih svaki korak istim redom kojim se dogodio, jer postoje stvari koje svoju vrijednost otkriju tek kada prođu. A postoje i ljudi zbog kojih zavolimo čak i puteve kojima smo morali da prođemo da bismo ih sreli. I upravo je u tome suština ljubavi prema sudbini, ne u tome da život bude savršen, već da ga, uprkos svemu izabereš ponovo.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7