Turistička sezona u Crnoj Gori se ove godine završila prije nego je i počela. Nije više ni “loša”, ovo je bila sezona koja je, u ekonomskom smislu, doživjela potpuni brodolom. I dok jedni za to krive globalne krize, ratove i inflaciju, a drugi ukazuju na lošu promociju i niske plate radnika, istina je, kao i uvijek, složenija. Ovo je propast kojoj je doprinijelo više faktora: od nebrige države, preko lošeg planiranja, pa sve do pohlepe i bahatosti onih koji su direktno na prvoj liniji kontakta sa gostima.

Crna Gora se već decenijama ponosi svojom “gostoljubivošću”. Da li smo se ikada zapitali šta ta riječ danas znači? Jer, dok se u narodnim pričama i turističkim brošurama predstavljamo kao izuzetni domaćini, realnost posljednjih sezona pokazuje drugačije lice: previše nas je zaboravilo da turizam nije samo puko iznajmljivanje kreveta i prodaja kafe po dvostruko većoj cijeni. Turizam je kultura odnosa, a kultura je nešto što se gradi, njeguje i prenosi, a ne nešto što se potroši kao ljetnja zaliha leda u šanku.

Država u ovome igra prvu, i možda najvažniju, negativnu ulogu. Turizam se kod nas i dalje vodi logikom: “More nam niko ne može uzeti, turisti će uvijek dolaziti”. Tako se strategija svodi na nekoliko sajamskih nastupa i dosadnih brošura, par promotivnih spotova sa istim kadrovima plaža i zalazaka sunca, i pokoju političku izjavu o rekordima “koji se očekuju”. U međuvremenu, saobraćajna infrastruktura kuburi sa problemima, otpad se gomila, javni prevoz je neredovan, a kulturna ponuda izvan špica sezone praktično ne postoji.

Nema, dakle, ni dugoročnog planiranja, niti stvarne kontrole kvaliteta usluge. Pitanje održivog turizma se ne postavlja. Sve se svodi na to da iz godine u godinu čekamo da se sezona “nekako sačeka”, a kad ne uspije, tražimo krivca u globalnim dešavanjima ili prethodnim vlastima.

Naravno, nije samo država kriva. Problem je i u ljudima koji su turizam pretvorili u kratkoročnu trku za brzim novcem. Vlasnici apartmana koji dupliraju cijene preko noći čim počne jul, restorani koji turistima serviraju račune koji se graniče sa uvredom, konobari kojima je osmijeh luksuz, a ljubaznost idiotarija.

Postali smo gramzivi i oholi. Uvjerili smo sami sebe da je naš pejzaž dovoljan mamac, da će turisti progutati sve, i visoku cijenu i lošu uslugu, samo zato što imamo more i planine u istom danu. A onda se čudimo kad ti isti turisti idu dalje, u Albaniju, Hrvatsku ili Grčku, gdje za isti novac dobijaju više poštovanja, bolju organizaciju i osjećaj da su dobrodošli, a ne samo prolazni bankomat na nogama.

Gostoprimstvo nije riječ za reklamu. To je praksa. I tu dolazimo do neprijatnog pitanja: jesmo li ga izgubili? Možda ga i nijesmo nikada imali u mjeri u kojoj sami sebi volimo pričati. Jer istinsko gostoprimstvo ne počinje i ne završava s cijenom usluge, nego stavom da je gost čovjek kojeg treba poštovati, i kad troši i kad ne troši.

U Japanu (mom omiljenom J) gostoprimstvo (omotenashi) je filozofija. Tamo se ljubaznost ne naplaćuje, niti se od nje očekuje dodatna korist. Konobar će vam se zahvaliti što ste došli, čak i ako ste naručili samo čašu vode. Prodavac će vam zapakovati proizvod kao da ste kupili najskuplju stvar u prodavnici. A osmijeh, nenametljiv, ne dolazi zato što očekuje napojnicu, nego zato što je to dio kulture odnosa. I znate šta je najvažnije? Turista to osjeti. I vraća se.

Kod nas, nažalost, često osjeti suprotno: nestrpljenje, nezainteresovanost i ponekad čak i otvorenu neljubaznost. Pa nije čudo što se sezona “skraćuje”, što gosti dolaze samo jednom, a onda biraju neku drugu državu za ljetnji odmor. Ljudi vole lijepe plaže, ali još više vole osjećaj da su dobrodošli.

Ako ne promijenimo pristup, turizam će nam, iz godine u godinu, biti sve nestabilniji. Više ne živimo u vremenu kad su putnici dolazili na Jadran, jer se “nema gdje drugo”. Svijet je otvoren, konkurencija ogromna, a ljudi traže više od pejzaža, traže iskustvo. I ako to iskustvo bude miris pregrijanog ulja, skandalozan račun, nervozan konobar i plaža na kojoj nema mjesta za peškir, neće nas spasiti ni sunce, niti boja mora, niti planine.

Vrijeme je da shvatimo da turizam ne donosi samo sezonsku zaradu, nego da se radi o ozbiljnom poslu, i da se gostoprimstvo ne uči iz brošura, nego iz odnosa koji gradimo iz dana u dan. To znači i da država mora planirati dugoročno i ulagati u infrastrukturu, ali i da mi, kao pojedinci koji od turizma živimo, moramo naučiti da poštujemo svog gosta.

Zamislite mali japanski ryokan, tradicionalni pansion na obali. To je gostionica koja obično ima tatami prostirke na podu, klizna vrata, termalne izvore (onsen) i vrlo pažljivu, ličnu uslugu. To nije samo smještaj, nego iskustvo gostoprimstva – gosti često dobiju kimono (ili yukatu) da nose tokom boravka, služe im višeslojni tradicionalni obrok (kaiseki), a osoblje im se obraća sa dubokim poštovanjem. Ideja je da se gost osjeća kao počasni član kuće, bez obzira na to koliko plaća. E, u taj ryoka ulazi gost, možda imućan, možda skroman, ali osoblje ga dočekuje jednako toplo. Ne pitaju se koliko će potrošiti, već kako da mu boravak učine prijatnim. Ponude mu čaj, nasmiješe se, stvore osjećaj dobrodošlice, čak i ako samo nakratko svraća.

Mi? Često najprije izvagamo koliko će gost potrošiti, pa tek onda odlučimo koliko ćemo mu pažnje posvetiti.

Možda je vrijeme da promijenimo taj redoslijed.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7