Nikola Saveljić rođen je u Podgorici 1997. godine. Završio je OŠ „Savo Pejanović“ i srednju „Petar I Petrović Njegoš“ u Danilovgradu. Magistar je na Fakultetu političkih nauka. Zaljubljenik je u Goricu i duge šetnje. Veliki je ljubitelj knjiga i horor filmova. Novinar je Nezavisnog dnevnog lista “Vijesti”.
Šta čitate ovih dana, a šta biste preporučili našoj čitalačkoj publici?
Trenutno čitam „Požudu“ austrijske književnice Elfride Jelinek. Antipornografski roman koji na veoma morbidan, eksplicitan i uvrnut način pravi konekciju između seksualne gratifikacije, eksploatacije i kapitalizma. Jelinek na surov način opisuje hegelovsku vezu muškarca i žene i prevodi je u odnos i relaciju gospodar – sluga. Nijesam siguran da bih je preporučio bilo kome, osim ako ne želi da proširi čitalačke vidike. Kada je riječ o preporukama, njih volim da podijelim na tri kategorije – zabava, nauk i „radi kulture“.
Ako vam je do zabave preporučio bih „Kako se riješiti svoje porodice“ od Bele Meki. Crna dramedija sa primjesama klasične osvetničke priče (a la „Revenge“ style) koja se „guta“ za par dana, i možda jedina knjiga (koju sam pročitao), a za koju mogu da kažem da je prevod bolji od originala. Čist dokaz koliko je naš jezik bogat.
Ako vam je za nauk, onda preporučujem „Tuđu večeru“ Zorke Milić. Veoma edukativno književno djelo da se upoznate sa dugom crnogorskom tradicijom, ali i samim položajem žena. Zorka Milić je, kroz kolekciju intervjua, dočarala sociološko stanje i prilike davnih vremena, a priče stogodišnjakinja koje je intervjuisala su u mnogim slučajevima, nažalost, slične.
„Radi kulture“ iliti čisto da budete u toku da se ne „blamirate“ – bilo šta od Kazua Išigura. Njegova proza zaista miluje i grli, iako su likovi, a nekad i sama radnja veoma plitki. On mi je za neko proljeće. Ili ranu jesen. Išiguro razumije i voli ljudsku prirodu sa svim vrlinama i manama.
Koji film ste posljednji pogledali, a koji smatrate izborom za dobro provedeno veče?
Posljednji film je bio, nažalost, „Time Cut“ – slešer američkog režisera Majkla Kenedija. Priča o putovanju u prošlost kako bi se spriječila tragedija. Potencijalno okej premisa, grozna egzekucija, očajan Netflix filter, ne bih preporučio ni najvećem neprijatelju.
Filmovi za dobro veče su mi uvijek, smrtno sam ozbiljan kad to kažem, Vrisak (1996) ili Bridesmaids (2011). Ako biste voljeli da ostanete bez daha i sa vilicom na podu, onda su to „Red Rooms (2023) i najnovija filmska senzacija i možda jedino remek djelo u posljednjih 10 godina – „The Substance“ (2024) Korali Farže. Od animiranih tu su Evangelion Rebuild filmovi koji, rekao bih, ispravljaju grešku „Kraja Evangeliona“ i ributuju franšizu sa mnogo optimističnijim i manje nihilističnim krajem. Kara no Kyoukai filmovi su, takođe, fantastični, ali nakon što se uhvatite u koštac sa prekonfuznim redosledom gledanja.
Varaću malo i preporučiću i „The Batman“ iz 2022. godine. Ne postoji savršenija stripovska adaptacija koja, nimalo subjektivno i veoma objektivno, prevazilazi žanrovske granice superherojštine i postaje nikad više relevantna. Robert Patinson mi je, baš zbog tog filma, postao i omiljeni glumac.
Koji album ili izvođača volite da slušate ovih dana, ali i inače?
Izuzetno teško pitanje. Ovih dana su mi na ripitu Karina i njena solo numera „Up“, Imogen Heap i „What Have You Done To Me?“, ali i miss A „Hush“ kao blast from the past. Osim njih, „uredno“ slušam Andreu, Fleetwood Mac, Allie X, Hole, Secret, Red Velvet, Cleotrapu… Skoro sam otkrio da baš volim Sergeja Ćetkovića. Čalga mi je prezabavna recimo. Ne volim da preporučujem albume i muzičke izvođače, jer je moj muzički ukus zaista previše šarenolik i to mi, donekle, i smeta. Ali, ako bih morao da predložim jedan album onda je to „Scarlet“ od Doje Cat koja je, prema mom skromnom mišljenju, veoma potcijenjena kao umjetnica, iako je duboko u vodama mejnstrima.
Koju ste seriju posljednju bindžovali, a koju biste mogli uvijek iznova da gledate?
Upravo završavam godišnji bindž „Ljubav, navike, panike“ koju sam gledao minimum 10 puta od 2022. godine i nikako da mi dosadi. Jednom završim, krenem opet, iako sve scene znam napamet. Vodim se nekim replikama Kiće i Vere. Mislim da je to možda jedina serija u kojoj pronalazim utočište ovih godina, jer je medijsko tržište postalo prenatrpano, pa i kad pogledate nešto dobro ono nema nekog velikog uticaja.
Skoro sam završio i „Agatha All Along“ koja je bila solidna za Marvelov projekat. Nije loša ni četvrta sezona „Abbott Elementary“. Izuzetno mi je krivo što mi se ne dopada nova sezona „Only Murders in the Building“, ali mislim da joj je zaista iscurio sok originalnosti. Takođe, ne mogu da prežalim ni otkazanu „1899“. Ima tu još par kandidata koje bih rado oživio.
Čitaocima vašeg portala bih preporučio južnokorejsku seriju „Pyramid Game“, recimo… Polako se pripremite i za nastavak „Squid Game“, iako je japanski „Alice in Borderland“ znanto bolji…
Koje onlajn naloge na društvenim mrežama najviše pratite i zbog čega?
Trudim se da na svim svojim platformama pratim Film Updates i Discussing Film naloge – najbrži su u apdejtovanju o filmovima, serijama, animiranim projektima… Tu su Variety, Hollywood Reporter. Pratim i naloge svojih omiljenih mobilnih video igara. Tu je i poneki humoristički profil.
Preplavljeni smo sadržajem. Šta biste posavjetovali naše čitaoce da zaobilaze ovih dana?
Neću vam reći šta da zaobiđete, jer je to previše autoritativno. Ne mogu da zabranim bilo kome da gleda bilo šta, a i ježim se kvazi intelektualizma i elitizma. Nije svaki rijaliti loš, a nijesu ni baš sve emisije o kulturi na nivou svjetskih. Važno je biti objektivan. Sve u svemu, mislim da niko ne treba da se ugleda na Ilona Maska, Endru Tejta i Džordana Pitersona.
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7
Komentariši