Bijeg u tišinu

post-img
Piše: AŽ 12.01.2025. 12:21

Danima sam tražila inspiraciju za ovu kolumnu. Na kraju sam je napisala na engleskom jeziku pa je prevela. Možda vam to zvuči čudno i suludo, ali često se osjećam opuštenije kada misli i osjećanja izražavam na jeziku koji nije moj maternji. Kao da mi distanca od sopstvenog jezika daje slobodu da budem iskrenija prema sebi, a otvorenija prema drugima.

Nije da nisam imala o čemu da pišem. Ali sam prije svega, imala potrebu za tišinom. Godina nije počela dobro…

Za neke tragične i nezamislive događaje riječi jednostavno ne postoje. Svaka postaje preteška, a istovremeno besmislena.

U nastojanju da pronađem mir i neki smisao, spakovala sam porodicu i pošla na planinu. Već par godina razmišljam o tome da bi Anais trebalo da nauči da skija. Ali uvijek je nešto stajalo na putu, manjak resursa, vremena, logistika

Plan je bio da na Žabljaku ostanemo samo dva dana. Iskreno, već i ta dva dana činila su mi se kao izazov, sa štenetom koje još ne izlazi napolje, djetetom, ogromnim sankama koje sam dovukla iz Podgorice i gomilom drugih stvari. Ali već prvog dana nas je dočekalo savršeno vrijeme, oštra zima kakvu volim i sunce. Stigli smo kasnije nego što smo planirali, ali sam nekako uspjela na Javorovači organizovati čas skijanja za Anais. Ipak, početničke greške su se odmah javile – od izbora instruktora do samog smještaja.

Narednog jutra, nakon neprospavane noći (podno grijanje u sobi nije nam dozvolilo da se naspavamo), odlučila sam da promjenimo smještaj, umjesto da se vratimo u Podgoricu. Vrijeme se već počelo mijenjati, ali nisam željela da Anais ode kući nezadovoljna i bez pravog skijaškog iskustva. Zaputile smo se na skijalište “Savin Kuk”. Bilo je veoma hladno i vjetrovito, ali kada smo pronašli pravog instruktora, znala sam da sam donijela ispravnu odluku da ostanemo. Već nakon pola sata, Anais je sa instruktorom bila na ski-liftu i učila da se spušta niz planinu!

Gledajući Anais kako prvi put staje na skije, sjetila sam se sebe. Otac me je učio da skijam na plavim Elanovim skijama koje mi je kupio. Skijali smo na Jahorini. Imala sam ne više od pet godina i bila sam oduševljena skijanjem. Ali ubrzo je došao rat, a ja nikada više nisam stala na skije, jednostavno nije bilo mogućnosti za tako nešto. Nismo imali novca. Rat je promijenio sve.

Osjećam zahvalnost što moje dijete ima priliku za ono što ja nisam mogla. Što smo ovdje, zdravi i zajedno. Ne uzimam to zdravo za gotovo.

Iako su vremenske prognoze bile loše, radost učenja skijanja nas je inspirisala da produžimo boravak narednih pet dana. Pronašla sam drugi, mnogo bolji smještaj, sa pogledom na šumicu. Nažalost, naredni dan je kiša padala bez prestanka, ali smo ipak otišli na kratku vožnju do Vražjeg jezera. Bili smo potpuno sami tamo, što je bilo nadrealno.

Hrana na Žabljaku nas je oduševila, kačamak od kukuruznog brašna, gulaš i domaće kisjelo mlijeko! Međutim, ubrzo po dolasku u restoran, Anais je počeo da boli zub. Naravno, paracetamol je ostao u Podgorici, iako sam spakovala sve ostalo. U toj situaciji pomogla mi je žena koju sam prepoznala sa Instagrama. I ona je imala isti problem, jer apoteka nije radila. Neko joj je donio lijek koji je ona nesebično podijelila sa mnom. Taj gest me podsjetio na ljudsku solidarnost, koja se uvijek pojavi kad nam je najpotrebnija.

Trećeg dana našeg boravka, pošto je vrijeme i dalje bilo loše i nije bilo moguće skijati, odlučila sam da se vratimo u Podgoricu. Ipak, skijanje nastavljamo naredne nedjelje, jer će vremenske prilike biti stabilnije. Anais je zavoljela skijanje, a meni je Durmitor ponovo pokazao zašto je jedno od najposebnijih mjesta na svijetu.

Drugi dan Božića proveli smo sa porodicom sa mamine strane. Uprkos snažnom osjećaju zahvalnosti na svemu što imam, jako su mi nedostajali moji roditelji. Taj nedostatak je prisutan svakog dana, ali neprestano podsjećam sebe na to koliko sam zapravo srećna što mogu da uživam u svim lijepim stvarima koje život pruža. Jer život nije crno-bijeli, sastavljen je od najrazličitijih nijansi. Važno je da treniramo oko i srce kako bismo prepoznali te nijanse i otkrili sve naše blagoslove, i u trenucima sreće i u onim izazovnim. U tome se, možda, i krije umjetnost življenja.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7

Komentariši

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Neophodno je ispuniti sva polja označena sa *

Prije pisanja komentara molimo da se upoznate sa Pravilima komentarisanja.


Sačuvaj moje podatke na ovom pregledniku