Ne pišem o konkretnom događaju, lokaciji ili grupi ljudi, već o obrascu ponašanja koji se uporno ponavlja.

Bio jednom jedan Divlji zapad. Ne onaj iz filmova, sa konjima, revolverima i salunima, nego onaj koji bi mogao postojati bilo gdje – svuda gdje postoji zakon, ali ne postoji namjera da se on primijeni. Prostor u kojem se ljudi dijele ne po tome koliko znaju, nego koliko su glasni; ne po tome koliko doprinose, nego koliko uzmu.

Možda se čini da govorimo o nečemu davnom, ali dovoljno je otvoriti oči – dođu tako vremena kada pametan zaćuti, budala progovori, a fukara se obogati. I čini se da ta vremena nisu ni dolazila ni prolazila – nego jednostavno traju. Kao “gladna” godina koja nikako da napusti kalendar.

Navikavanje je tihi saveznik svega što nas razara. Kada nešto dugo traje, postane podrazumijevano. Kada se pravila krše iz navike, onda je onaj koji ih poštuje izuzetak – kao da nije razumio kako stvari oko njega funkcionišu. Tada nastaje tržište karaktera.

I na njemu najniža cijena pripada civilizovanom, pristojnom čovjeku.

Jer on neće gurati.

Neće otimati.

Neće vikati na šalteru, razvaljivati vrata, stati ispred reda kao da je red njegova privatna stvar.

I zato – on je najjeftiniji.

Sistem koji ne cijeni red ne cijeni ni one koji ga nose.

Na drugoj strani – najtraženija roba postaju oni koji se usuđuju da krše.

Oni koji traže prečicu, traže vezu, traže čovjeka iza čovjeka. Oni koji znaju da pravila važe za sve – osim za njih. I polako se stvara poredak u kojem ljudi počinju da vjeruju da se bez buke – ne može.

Buka ne mora biti borba za pravdu. Nekada je samo pokušaj da se spriječi ono što je dobro za sve – da bi nekolicina sačuvala svoje “malo”, makar to “malo” bilo izgrađeno na šteti svih drugih. Dovoljni su masa, dovoljan je slogan, dovoljan je glas – da bi se zaustavilo ono što je zajednici neophodno. I to je možda najveći poraz: kada se javno dobro može blokirati zato što je najbliže nečijem pragu, a ne zato što je loše po društvo.

U takvom ambijentu lako se rađa i jedna opasna pomisao: da je građanska šutnja razborita. Da je ćutanje pametnije od govora. Da je bolje ne talasati. Ali tišina ima cijenu. Ona je najtiši, ali i najskuplji oblik odustajanja.

U demokratskom društvu dužnost građanina ne počinje na dan izbora. Ona počinje onog trenutka kada proces nije dovoljno jasan.

Transparentnost nije luksuz – nego obaveza.

Ako ne vidimo dovoljno, imamo pravo da pitamo.

Ako ne razumijemo dovoljno, imamo pravo da tražimo objašnjenje.

A ako se odluke koje utiču na sve donose iza zatvorenih vrata – onda ne samo da imamo pravo da sumnjamo.

Imamo dužnost.

Jer povjerenje nije osjećanje – povjerenje je ugovor.

A ugovor vrijedi samo dok ga obje strane drže.

Mi često kažemo da je problem u “onima gore”, kao da svijest o odgovornosti živi samo na spratu vlasti. Ali vlast nikada ne postaje nekontrolisana sama od sebe. Ona uvijek raste do granice na kojoj većina prestane da je osporava – i prestane da se zanima.

Promjene ne počinju revolucijom.

One počinju pitanjem.

“Mora li baš ovako?”

Ako to pitanje nestane, nestaje i mogućnost da išta bude drugačije.

I zato – ovo nije poziv da vičemo, niti da se guramo.

Ovo je poziv da ne pristanemo.

Da ne prihvatimo da pristojnost bude najjeftinija stvar u društvu koje ostavljamo djeci.

Jer ako im jednog dana kažemo da se red ne isplati, da se tišina nagrađuje, da se uspjeh otima – a ne stvara – tada ćemo ih naučiti da budu isti kao sve ono što nas sada boli.

Bio jednom jedan Divlji zapad.

A možda još jeste.

I pitanje više nije gdje smo – nego šta odlučujemo da ostavimo iza sebe.

Ako želite da prokomentarišete tekst, podijelite svoje misli i/ili iskustvo ili započnemo novu temu – pišite na [email protected] Svaki e-mail će biti pročitan.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7