Privodim kraju doktorske studije. Godinama sam učio kako se problemi definišu, razlažu, mjere i rješavaju. Kako se kompleksne stvari svode na modele, hipoteze i zaključke. I dok se polako približavam tituli doktora nauka, hvata me jedna pomalo neprijatna misao.

Ako sam doktor za nešto, onda je to za bježanje od problema.

Ne mislim na tuđe probleme.

Mislim na svoje.

Ne pišem ovo zato što ne umijem da se nosim s problemima. Naprotiv — veći dio života proveo sam upravo u rješavanju problema, i tuđih i sopstvenih. Ali između rješavanja i suočavanja postoji razlika koju rijetko prepoznajemo. Rješavanje traži razum, plan i disciplinu. Suočavanje – da se zaustavimo. A upravo tu pauzu najčešće preskačemo, jer nas u njoj ništa ne štiti od onoga što zaista osjećamo.

Mislim na one probleme koje sam znao da zaobiđem radom, obavezama, projektima, novim idejama. Na one koje sam umio da odložim pod izgovorom da „sada nije trenutak“. Na one koje sam racionalizovao do te mjere da su vremenom izgubili oštrinu — ali ne i težinu.

Funkcionisao sam.

Bio sam vrijedan.

Bio sam uspješan.

I u svemu tome — vrlo vješt da se ne zaustavim.

Ovakvo bježanje od problema rijetko izgleda kao kukavičluk. Češće izgleda kao disciplina. Kao radna etika. Kao ambicija. Kao stalna zauzetost. Društvo takvo ponašanje ne samo da toleriše, nego ga i nagrađuje. Ako si stalno u pokretu, niko te ne pita od čega bježiš.

I što je najgore, ne pita se ni čovjek sam.

Postoji čudna udobnost u tome da se stalno baviš nečim „korisnim“. Uvijek ima još jedan zadatak, još jedan projekat, još jedna obaveza koja opravdava to što nemaš vremena da se suočiš sa sobom. Problemi tada ne nestaju. Samo se privremeno utišaju, pritaje.

I čekaju.

Najopasniji problemi nisu oni koji nas obore, nego oni koji nas puste da normalno funkcionišemo dok nas iznutra polako troše. Naučiš da živiš s njima. Naučiš da ih nosiš. Naučiš da ih ne diraš. I u jednom trenutku više nisi siguran da li si ih zaobišao — ili si se jednostavno navikao.

U mom slučaju, bježanje nije bilo bijeg od odgovornosti. Naprotiv. Često je bilo preuzimanje previše odgovornosti. Toliko, da više nije ostajalo prostora za ono što je lično, teško i neprijatno. Za stvari koje se ne rješavaju planom, tabelom ili rokom.

I tu leži paradoks: što si racionalniji, obrazovaniji i sposobniji da objasniš svijet — to si vještiji u tome da ubijediš sebe zašto još ne moraš da se suočiš s onim što te boli.

Ne pišem ovo kao priznanje, a još manje kao ispovijest. Pišem jer vjerujem da se u ovom obrascu može prepoznati mnogo ljudi koji vode sasvim pristojne, uređene živote. Ljudi koji su odgovorni, funkcionalni i naizgled stabilni. Ljudi koji su naučili da probleme drže pod kontrolom — tako što ih drže na distanci.

Ali postoji trenutak kada prestaneš da trčiš.

Ne zato što si sve riješio, nego zato što više nemaš kuda.

I tada shvatiš da suočavanje sa problemima nije pitanje snage, nego hrabrosti da usporiš. Da ostaneš na mjestu. Da ne pobjegneš u sljedeću obavezu, sljedeći cilj, sljedeću racionalizaciju.

Ako sam doktor za nešto, onda sam doktor za to da prepoznam mehanizme bježanja. A prepoznavanje toga je možda prvi korak ka nečemu težem — ali poštenijem. Poštenijem prema samom sebi.

Jer problemi od kojih bježimo rijetko nestanu.

Oni samo promijene oblik i sačekaju da više nemamo izgovor da ih ne vidimo.

Ako želite da prokomentarišete tekst, podijelite svoje misli i/ili iskustvo ili započnemo novu temu – pišite na [email protected] Svaki e-mail će biti pročitan.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7