On je iznad svakog čovjeka, iznad svakog poglavara, iznad svake institucije, pa i same crkve u njenom ovozemaljskom obliku. Kada čovjek pokuša da Boga “spusti” na nivo svojih ljudskih slabosti, ambicija ili osvetničkih pohoda, tada se zapravo udaljava od onoga što je suština vjere. A suština vjere je milost, oprost, ljepota i ljubav.

Iako nisam vjernik ove konkretne crkve, niti joj pripadam po obredu, ne može niko – i niko nikada neće – da mi stavi na teret da sam protiv Hrista, protiv crkve kao takve, ili, ne daj Bože, protiv hrišćanstva. Naprotiv. Svaka misao, svaka riječ i svaka slika koja govori o Hristu u meni budi osjećaj poštovanja. Jer Hristos je simbol ljubavi, nade, praštanja i istine; vrijednosti koje su vječne i koje ne mogu pripadati jednoj nacionalnoj ili vjerskoj zajednici, već su univerzalne, date svima nama.

Posebno obožavam ikone i freske. One su, u najdubljoj suštini, ne samo slikarstvo – one su prozor u vječnost. Kada staneš pred ikonu, nije to samo boja na dasci. To je pogled u nebesku ljepotu, u dimenziju u kojoj nema politike, nema moći, nema trgovine. Freske na zidovima manastira nisu samo dekoracija, one su zidovi koji dišu vjeru, zidovi koji nose svjedočanstvo da je čovjek oduvijek tragao za Bogom, za smislom, za vječnošću. Kada čovjek razmišlja o tome, shvati da ikona i freska nisu predmet obožavanja same po sebi, već su one putokaz da oči prolaznog čovjeka gledaju u beskonačno.

Moje lično iskustvo hodočašća u manastir Ostrog ostalo je duboko urezano u meni. Preći četrdeset kilometara pješke nije samo fizički napor. To je metafora ljudskog života. Svaki kamen na putu, svaki korak u tišini, svaka kap znoja; sve to čovjeku govori da život jeste put, a da cilj nije materijalno odredište, već susret sa sobom i sa Bogom. Kada stigneš pred manastir urezan u stijenu, osjetiš da si stigao pred nešto što je jače i veće od tebe. Tu nestaje sujeta, nestaje politička dimenzija, nestaje ljudska nadmenost. Ostaje tišina i vječnost.

Zato se moramo podsjetiti – crkva nikada ne smije postati mjesto zločina, mjesto relativizacije zločina, ili, ne daj Bože, veličanja onih koji su nanosili patnju drugima. Bog se ne može upisati u biografiju zločinca. Bog se ne može staviti na spomenik onome ko je širio smrt i mržnju. To je uvreda i Bogu i vjeri i svima onima koji u vjeru iskreno vjeruju.

U Bibliji, u Knjizi proroka Isaije, stoji:„Težite pravdi, izbavljajte potlačenoga, dajte prava sirotinji, branite udovicu.“ (Isaija 1:17) Ovaj citat jasno kaže da vjera nije uklesana u kamen spomenika, već u djela čovjeka. Onaj koji ne pomaže slabome, onaj koji ne brani nevine, taj je daleko od Boga, ma koliko ikona stavio u svoju kuću.

I u Kur’anu stoji: „Onaj ko ubije jednog nevinog čovjeka – kao da je ubio čitav svijet; a onaj ko ga spasi – kao da je spasio cijelo čovječanstvo.“ (Kur’an, El-Maide 5:32) Nema jasnije poruke o tome koliko je ljudski život svet. Ako je svaki čovjek cijeli svijet, kako onda neko može da se uzdigne do oltara ako je bio razarač ljudskih svjetova?

Ova dva citata – jedan iz Biblije, drugi iz Kur’ana; potvrđuju univerzalnu istinu: Bog je Bog života, a ne smrti. Bog je Bog ljubavi, a ne mržnje. Bog je Bog oprosta, a ne zločina.

Zato, kada danas gledamo odluke pojedinih crkvenih velikodostojnika, moramo jasno reći: poštujemo vjeru, poštujemo crkvu, poštujemo Hrista i sve svetitelje – ali ne pristajemo da se crkva pretvori u sklonište za tamne stranice istorije. Crkva je i mora biti mjesto svjetlosti, a ne sjenke.

I na kraju, podsjetimo se: Bog je uvijek veći od čovjeka. A čovjek koji misli da može zloupotrijebiti Boga za svoje interese, zapravo je sam sebe udaljio od istine. Jer Bog je, i ostaće, najveći.

Damir Dibra – građanski aktivista i izvršni direktor NVO “Ozdravimo Crnu Goru”

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7