Socijalna tematika, kada postane dio dnevnopolitičkog narativa, jedna je od prvih vjesnica intenziviranja aktivnosti na političkoj sceni.

Dok je situacija mirna u pogledu stečenih pozicija, ove teme kod donosilaca odluka često su na čekanju, makar u pogledu konkretnog djelanja, a retorički su prisutne najčešće kao odgovor na pitanja zainteresovane javnosti.

Teme koje se tiču “običnih” građanki i građana, a posebno osjetljivih grupa, smještene su, po nepisanom pravilu, u prvoj fioci koja je pri ruci, ali se otvara samo po potrebi. U susret izborima, ili u kakvoj neplaniranoj nuždi za pokazivanjem usmjerenosti na opšte dobro, iz nje se vade sva neriješena pitanja i s njima povezani spisak obećanja.

Budući da se ista direktno tiču većine građanki i građana, očekivano izazovu veliku pažnju, pa i nadu da će konačno biti riješena. Tim prije jer otvorenih pitanja na ovom polju ima u svakom sistemu, a dešava se da se mnoga od njih provlače godinama, jer odnos datih obećanja i riješenih problema nije srazmjeran.

Da obećanja mogu riješiti svakodnevne teškoće, istih ne bi ni bilo. Ipak, u realnosti obećanja imaju snagu onoliku koliko im se vjeruje, i to samo u korist onih koji ih daju, osim u slučajevima kada ih prate stvarne namjere koje se ogledaju kroz konkretne, dobro osmišljene, planske aktivnosti.

Parametri za navedeno su uslovi života u svakodnevici: stopa rizika od siromaštva, dostupnost zdravstvene zaštite, mogućnosti i (ne)postojanje prepreka u ostvarivanju prava iz domena socijalne i dječije zaštite, briga o vulnerabilnim grupama stanovništva, efikasna borba protiv različitih vidova diskriminacije…

I dok su ova pitanja jednima “kec iz rukava” kada treba privući pažnju, pridobiti simpatije i povjerenje, drugima su pitanja od životne važnosti.

Zvanična statistika prikazuje stopu siromaštva, a u tim ciframa i procentima nalazi se majka koja svake noći razmišlja kako da rasporedi ostatak hrane do narednog novčanog primanja. Nalazi se i otac koji razmišlja na koja vrata da pokuca i nađe još jedan posao jer zarada od trenutnog nije dovoljna da pokrije sve troškove.

Penzioner koji trpi bolove, a uzrok može otkriti samo snimak magnetne rezonance na koju se čeka pola godine, nada se realizaciji obećanja da će se procedura skratiti i sistem ubrzati.

Roditelji djeteta sa invaliditetom čekaju podršku čija je neophodnost prepoznata, ali se iz strategija, planova i saopštenja još nije spustila na nivo svakodnevice.

Svi oni, bez obzira na kojoj geografskoj širini žive, ma kojim jezikom da govore, ma kako da im se zovu predstavnici vlasti, očekuju samo jedno – sprovođenje u djelo svih onih lijepo osmišljenih rješenja sadržanih u predizbornim govorima.

Nažalost, često se zaboravlja da je vlast tu zbog naroda, a ne narod zbog predstavnika vlasti. Samim tim, obećanja ove vrste se ne smiju posmatrati kao ulaganje u političku karijeru, nego samo i isključivo kao ulaganje u budućnost društva u kojem živimo.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7