Kada bi me pitali da biram period iz istorije Japana u koji bih se vratila uz pomoć vremeplova, to bi sigurno bila Meiji era, od 1868. do 1912. godine. Mada, priznajem, voljela bih da imam priliku da se na kratko vratim i u japanski srednji vijek, čisto da svojim očima vidim kako su tada izgledale neke stvari koje me zanimaju. Baš samo na kratko, jer previše volim toplu vodu, frižider i činjenicu da danas mogu da kažem da mi se nešto ne radi bez realne opasnosti da zbog toga uvrijedim feudalnog gospodara.

Ali Meiji Japan bih zaista voljela da vidim.

Car Meiji rođen je 1852. godine, na prijesto je stupio 1867, a njegovo ime danas gotovo automatski vezujemo za jednu od najdramatičnijih transformacija neke države u modernoj istoriji. Za nekoliko decenija Japan je prošao put od feudalnog društva, kojim su prethodno dominirali šogunat i samurajska klasa, do industrijalizovane države sa željeznicom, modernom vojskom, fabrikama, ustavom i parlamentom.

Tokio se mijenjao pred očima ljudi. Pojavljivali su se vozovi i gasna rasvjeta. Japanske delegacije putovale su Evropom i Amerikom pokušavajući da shvate kako funkcionišu zapadne institucije, fabrike, škole i vojske.

Zbog svega toga Meiji period često zamišljamo kao trenutak u kojem je Japan odlučio da postane moderan. Ipak, najzanimljivija mi je činjenica da modernizacija nije značila jednostavno odbacivanje svega starog.

Naprotiv.

Dok je Japan gradio željeznice i fabrike, njegov car je pisao poeziju. I to ogromne količine poezije. Za života je napisao nekoliko hiljada pjesama i u njima nije govorio samo o državničkim temama, nego i o prirodi, ljudima, svakodnevnom životu i načinu na koji vidi dužnost vladara. Evo dvije pjesme koje je napisao:

“Kakva vrućina”
– ne usudim se reći,
kad pomislim na
seljake što se pate
na užeglim poljima.

Sa sviju strana
svijeta, svi su ljudi
braća. Pa zašto
na svim oceanima bijesni vihor, valovi?

Car Meiji bio je veoma posvećen pisanju waka pjesama, jedne od najstarijih japanskih poetskih tradicija. Waka doslovno znači “japanska pjesma“, a najpoznatija forma koja se danas vezuje za taj naziv jeste tanka – pjesma sastavljena od 31 slogovne jedinice, raspoređene u pet djelova: 5–7–5–7–7. To je, znači, jedna veoma kratka pjesma.

U klasičnoj japanskoj tradiciji, inače, waka se često povezivala sa ženskim glasom i senzibilitetom, jer je bila važan način izražavanja ljubavi, čežnje, tuge i intimnih osjećanja, a naročito su je njegovale dvorske žene u Heian periodu. Haiku se, nasuprot tome, istorijski više vezivao za muški književni svijet, dijelom zato što se razvio iz renga tradicije i pjesničkih krugova u kojima su dugo dominirali muškarci. Ta podjela, naravno, nikada nije bila apsolutna, jer su i muškarci pisali waka, a žene haiku, ali odražava tadašnje rodne uloge i književne konvencije u Japanu.

Ali Japanci su tokom više od hiljadu godina uspjeli da u taj 31 slog smjeste praktično sve: ljubav, smrt, godišnja doba, usamljenost, rat, prolaznost, čežnju, snijeg, mjesec, cvijet trešnje ili jednu jedinu granu koja se savila pod kišom.

Ako poznajete haiku, waka vam može djelovati kao njegova nešto pričljivija rođaka. Haiku ima 17 slogovnih jedinica, a tanka 31, što pjesniku ostavlja malo više prostora da od slike pređe ka osjećanju ili misli.

Waka je, naravno, mnogo starija od cara Meijija. Pisala se vjekovima prije njegovog rođenja i bila je izuzetno važna na japanskom carskom dvoru. Carevi, princeze, aristokrate i dvorski pjesnici učestvovali su na pjesničkim okupljanjima na kojima bi unaprijed bila određena tema, a zatim bi svi pisali pjesme o njoj.

Međutim, upravo u vrijeme cara Meijija ta tradicija dobija jednu veoma zanimljivu novu dimenziju.

Godine 1874. običnim građanima omogućeno je da šalju svoje waka pjesme za carsko novogodišnje pjesničko okupljanje. Drugim riječima, nešto što je vjekovima pripadalo uglavnom carskom dvoru i aristokratiji počelo je da se otvara prema ostatku Japana.

Ta tradicija postoji i danas. Zove se Utakai Hajime, odnosno “prvo pjesničko okupljanje godine“, i održava se početkom svake godine, 1. januara, u Carskoj palati u Tokiju.

Princip je jednostavan. Za svaku godinu unaprijed se odredi jedna tema, a ona može biti jedna riječ ili pojam. Onda ljudi iz čitavog Japana pišu waka pjesme na tu temu. Koliko je to kul? Zamislite književni konkurs na kojem učestvuju car u Carskoj palati, ribar sa Hokaida, srednjoškolka iz Osake i penzioner iz nekog malog planinskog sela.

I svi imaju isti zadatak, isti motiv i 31 slog. Koliko bi se njihova gledanja na zadatu temu razlikovala?

Od ogromnog broja pristiglih pjesama bira se svega nekoliko, a njihove autore i autorke zatim pozivaju na ceremoniju u Carskoj palati. Tamo se njihove pjesme izvode zajedno sa pjesmama članova carske porodice i cara. Meni je ta ideja neobično demokratska.

Naravno da je sve prepuno protokola, jer je to ipak japanski carski dvor.

Pročitala sam i da se pjesme nijesu čitale jednostavno kao na književnoj večeri. Utakai Hajime ima poseban, tradicionalni način izvođenja, gotovo pjevanja, koji se vijekovima prenosi u okviru dvorske kulture.

Ovo je samo jedan od million razloga zašto mi je Meiji period interesantan. Nije se samo pokušavalo postati neko nov. Valjalo je odlučiti šta iz prošlosti ponijeti sa sobom.

Utakai Hajime je jedan mali, ali prelijep primjer toga, kao običaj koji je nekada pripadao gotovo isključivo dvoru, a koji je preživio modernizaciju, ratove, promjene režima, tehnologiju, televiziju i internet.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7