Na početku japanskog animiranog filma Začarani grad (Spirited Away) Hajaa Mijazakija, desetogodišnja Čihiro sa roditeljima greškom skreće na put kojim nijesu namjeravali da idu. Zaustavljaju se ispred napuštenog tunela. Sa druge strane nalazi se neobičan predio, mirno odmaralište koje je ostalo zarobljeno u vremenu. Nema ljudi.

Ali ima hrane.

Dok Čihiro osjeća da nešto nije u redu i moli roditelje da odu sa tog mjesta koje joj uliva jezu, oni ipak žele da ga istraže i odlučuju da u jednoj uličici sjednu za stolove prepune raznoraznih jela. Jedu bez pitanja, mahnito, uvjereni da će se već pojaviti neko kome će platiti račun. Ne vide opasnost, očarani su obiljem koje se pojavilo niotkuda i koje im se nudi.

Nedugo zatim pretvaraju se u svinje.

Nije slučajno što je upravo pohlepa ono što ih pretvara u životinje. Mijazaki nikada nije bio naročito suptilan kada govori o odnosu čovjeka prema prirodi i prostoru. U njegovim pričama katastrofa ne dolazi zbog toga što su ljudi zli. Dolazi zato što postanu toliko opijeni obećanjem da će dobiti više, da prestanu da postavljaju najvažnije pitanje: koliko će ih to koštati?

Ponekad mi se čini da Crna Gora sve više liči na taj Mijazakijev začarani grad.

Gdje god da se okrenemo čekaju nas nova obećanja. Milijarde investicija. Megaprojekti. Rizorti. Luksuzni kompleksi. Digitalni nomadi. Ekskluzivni turizam. Svaka nova prezentacija izgleda kao raskošna trpeza iz Začaranog grada, toliko bogata da postaje nepristojno pitati ko sprema hranu i ko će na kraju sve to platiti i koliko.

Velika plaža više nije jedna od posljednjih velikih netaknutih obala Mediterana. Ona je postala investicioni potencijal. Buljarica je sada razvojna prilika. Šasko jezero nije ekosistem, nego pogodna lokacija za gradnju. Ali nije samo priroda pretvorena u trpezu. Na toj istoj trpezi su i javni novac, službeni automobili, putovanja, dnevnice, plate javnih funkcionera i službenika, savjetnička mjesta, protokoli i sve one male i velike privilegije koje se u ovoj zemlji uvijek nekako predstavljaju kao nužne. Za to se novac pronađe. Za učionice, ambulante, liste čekanja i ljude koji odlaze jer više ne mogu da izdrže, ostaju obrazloženja, strategije i naredna budžetska godina.

U stvarnosti u kojoj živi Čihiro najveća opasnost nijesu čudovišta i duhovi koje srijeće. Nije čak ni vještica Jubaba. Najveća opasnost je gubitak identiteta. Duhovi i ljudi zaboravljaju svoja imena. Kada zaborave ime, zaboravljaju i ko su.

Ne događa li se isto i sa Crnom Gorom? Šta bi ovdje Čihiro slutila?

Jedna od brojnih činjenica koja ukazuje da to može biti tako je ta što zemlja, koja se godinama predstavljala kao jedina ustavom ekološka država, danas vodi rasprave u kojima se zaštita prirode često prikazuje samo kao prepreka razvoju. Poglavlje 27, jedno od najtežih u pregovorima sa Evropskom unijom (EU), a koje se vlasti hvale da će zatvoriti do kraja 2026, trebalo bi da nas podsjeća da priroda nije luksuz koji ćemo sebi priuštiti kada postanemo bogati. Ona je preduslov da uopšte imamo budućnost. Međutim, u domaćoj politici često izgleda kao jedno od pitanja u dosadnoj administrativi.

Čihiro jedina od početka osjeća da nešto nije u redu. Dok odrasli vide gozbu, ona vidi zamku.

Šta ako najveći rizik za Crnu Goru nije to što će propustiti neku priliku, već to što će, jureći za svakom, zaboraviti zbog čega je uopšte vrijedila?

U Začaranom gradu (SPOILER ALERT), roditelji na kraju ponovo postanu ljudi. Ali bitno je kako i zašto.

Mijazaki ne kaže da je pohlepa neizbježna. Samo upozorava da jesu njene posljedice.

Pitanje je jedino da li ćemo ih prepoznati prije nego što se i sami probudimo u začaranom gradu.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7