Cirkus ne mora uvijek biti pod jednom šatrom, niti na jednom mjestu. Postoje oni veliki, svjetski, i oni mali, lokalni, razasuti po raznim tačkama naše svakodnevice. Ima ih sa životinjama i bez njih; sa akrobatama koji vješto balansiraju na žici i onima koji samo simuliraju let dok su im noge duboko u blatu. Ali svaki cirkus, bez izuzetka, ima klovnove.

Kvalitet zabave u tom pijesku direktno zavisi od klovna. U svijetu spektakla obično plaćate više da biste sjedjeli u prvom redu, vjerujući da ćete tako biti dio magije. Ali u našem cirkusu sjedenje u prvom redu brzo prestaje da bude privilegija i postaje surova kazna.

Problem nastaje onog trenutka kada, umjesto površne komedije, ispod debelih slojeva jeftine šminke i naopake obuće prepoznate otužnog manipulatora. To nije umjetnik. To je onaj koji, dok izvodi svoju otrcanu tačku, svjesno vodi i šatru i gledaoce u provaliju. I nije nam nimalo lakše to što negdje tamo postoje „veći“ klovnovi koji vode još veće cirkuse i prave svjetske lomove. Nama je muka od našeg repertoara. Prinuđeni smo da svakog dana, iz godine u godinu, gledamo iste istrošene trikove koji su na početku djelovali komično, pa tragikomično, a sada su samo ogoljena, siva farsa.

Mnogi se pitaju: „Možete li, prosto, ustati i izaći iz tog šatora? Napustiti predstavu?“

Naravno da možete. Šatra je već poluprazna. Naročito njen sjeverni dio – tamo promaja najjače siječe, pa ljudi bježe glavom bez obzira, tražeći utočište đe klovnovi barem znaju svoj posao. Ali, onog trenutka kada shvatite da ta šatra nije privremeni zaklon, nego vaš dom, vaša kuća i vaša zemlja, onda je neizmjerno teže samo ustati i otići. Dom se ne napušta zato što je klovn loš; dom se brani od klovnova.

Umjesto da i dalje izigravamo pasivnu publiku, vjerno navijajući čas za plave, čas za crvene, čas za zelene ili crne klovnove – dok oni iza zavjese dijele isti plijen – vrijeme je za promjenu uloga. Dosta smo bili statisti u sopstvenim životima, posmatrajući kako nam troše godine na jeftine režije prošlosti.

Vrijeme je da uzmemo palicu u svoje ruke. Ne da bismo rušili šatru, jer nam je to krov nad glavom, već da bismo konačno postavili zdrave temelje. Treba nam predstava koju vode rad, znanje i dostojanstvo. Treba nam scenario pun dječijih osmjeha i sigurnosti, a ne straha i vještačkih podjela.

Dosta je bilo repriza. Okrenimo se budućnosti prije nego što se i pošljednji redovi u našoj šatri isprazne.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7