U kućnoj biblioteci imam nekolicinu knjiga koje su ili će ubrzo postati antikviteti, jer su sve starije od 75 godina ili su blizu tome. Sudeći po Zakonu o zaštiti kulturnih dobara, jer u Crnoj Gori Zakon o antikvitetima ne postoji.

Najduži staž postojanja imaju Domaća pisma Dositeja Obradovića iz 1899. godine. Potom su tu Demostenove besjede iz 1912. i Lirske pjesme Vladimira Nazora iz 1925. godine. Primjerak romana Jenki na dvoru kralja Artura Marka Tvena datira iz 1947, a izdanje Robina Huda iz 1950, baš kao i Putovanja oko svijeta Džejmsa Kuka. Velika očekivanja i Teška vremena Čarlsa Dikensa samo su godinu mlađe, a najviše vremena da postane antikvitet, od starijih knjiga koje posjedujem, trebaće Mobi Diku – još pet godina.

Neke od ovih knjiga platila sam svega euro. Pojedine sam našla na podgoričkom buvljaku, a druge onlajn, na stranicama na društvenim mrežama na kojima se prodaju polovne knjige.

Kao antikviteti, knjige spajaju prošlost i sadašnjost i omogućavaju nam uvid u kulturne, naučne i umjetničke vrijednosti različitih perioda.

Zato kolekcionarstvo ovih knjiga nije samo svojevrsna finansijska investicija, već i čin očuvanja dijela ljudske istorije.

Inkunabule, knjige štampane prije 1500. godine, u prvih pedesetak godina nakon izuma štampe Johana Gutenberga, recimo, izuzetno su cijenjene među kolekcionarima zbog svoje rijetkosti i istorijskog značaja. Slično je i sa knjigama prije izuma štampe, koje su bile ručno pisane i često bogato ukrašene, sa prelijepim umjetničkim minijaturama i zlatnim detaljima. Jedna od najskuplje prodatih knjiga je Codex Leicester Leonarda da Vinčija, koju je Bil Gejts kupio za 30,8 miliona dolara 1994. godine. Ova knjiga sadrži Leonardove naučne zapise i crteže. Knjige sa bilješkama autora, autogramima ili posvetama često imaju dodatnu vrijednost. Na primer, potpisana Selindžerova knjiga Lovac u žitu značajno je skuplja od one koja to nije.

Tako je još u 19. vijeku, kolekcionarstvo rijetkih knjiga postalo veoma popularno među bogatim pojedincima i dovelo je do fenomena poznatog kao bibliomanija. Ljudi su tada plaćali ogromne sume za rijetke primerke knjiga.

Ni danas nije mnogo drugačije u svijetu. Tržište antikvarnih knjiga uključuje aukcijske kuće kao što su Sotheby’s i Christie’s, gdje se rijetke knjige redovno prodaju za milione dolara.

Eto zašto je onda, u najmanju ruku, problematično što Crna Gora nema Zakon o antikvitetima. To otprilike dosta govori o interesovanju države za očuvanje kulturne baštine, ali i za kulturu uopšte.

Zakon o antikvitetima je uređenim državama važan iz više razloga. On im pomaže u očuvanju predmeta koji su od značaja za buduće generacije. On omogućava arheolozima, istoričarima i drugim istraživačima pristup važnim artefaktima za istraživanje i edukaciju. Ti ljudi dalje mogu da pruže zaštitu ovih predmeta, a to bi uslovilo i bolje razumijevanje istorije i kulture, odgovorno vlasništvo i poštovanje prema kulturnom nasljeđu.

Međunarodno prihvaćeni načini konzerviranja papira potiču iz Japana, koji ima sofisticirane metode za očuvanje antikvarnih knjiga. Ta država kombinuje modernu tehnologiju i tradicionalne tehnike, pa tako japanski konzervatori i dalje koriste stare metode restauracije papirnih vlakana (kozo, micumata, gampi) čiji je rezultat ogromna dugovječnost i izdržljivost predmeta. Metodu sekišu mare i sekišu baši curu 100, koja se još koristi za štampanje i konzervaciju, UNESCO je proglasio nematerijalnim kulturnim dobrom čovječanstva.

Neke od ovih tehnika danas koriste i malobrojni crnogorski konzervatori papira u državnim institucijama koje se time bave.

Zaštita antikviteta doprinosi ne samo očuvanju kulturnog identiteta zajednice, već može imati i pozitivan uticaj na turizam.

To je veliki svjetski izazov, kojim se samo UNESCO bavi godinama i o kojem, na različitim nivoima, uveliko raspravljaju stručnjaci.

Crna Gora je usvojila i ratifikovala gotovo sve važne međunarodne konvencije koje se odnose na ovu oblast, a među njima i brojne UNESCO konvencije o mjerama zaštite kulturnih dobara. Isto tako, Crna Gora još nema Nacionalnu strategiju za zaštitu kulturne baštine.

U prvom naletu uvijek se obradujem kad vidim staru knjigu koja se jeftino prodaje, ali već u drugom, pomislim na to kroz čije je ruke sve prošla i šta je sve doživjela i kako to one koje bi trebalo da bude briga – nije. Ona je za njih obična starudija koja skuplja prašinu.

Za mene, ona je uvijek izvor iznenađenja, riznica obilježivača za stranice koje su njeni prethodni vlasnici koristili – starih bioskopskih i pozorišnih karata, spiskova namirnica ručno ispisanih, crteža, pa čak i fotografija i razglednica. Sve sam to nalazila u knjigama kojih su se ljudi otarasili, možda dok su se selili, sezonski temeljno čistili kuće ili nakon smrti nekog člana porodice. I još štošta. Svaka posveta priča je za sebe. Hiljadu puta sam se zapitala šta bi ljudi koji su ih pisali dok su poklanjali knjige mislili o tome što sam ih ja pronašla, neugledne zbog vlage, insekata ili prljavštine, na nekoj SVE PO 50 CENTI gomili na nekom buvljaku ili na Instagramu.

Za njih se na našim prostorima ne grabe milioneri. Naprotiv, više nepotrebne i odbačene, one strpljivo čekaju na svog novog čitaoca, koji će znati i umjeti da cijeni njihovu trošnost.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7