Pa vele kako su hrabri narodi, te se kod njih ratuje, sve ti vala izdrže. A neka jadan, nijeste kod nas dana proveli, pa ne znate koliki smo adrenalinski zavisnici. Ođe ti obožavamo da smo na ivici, da smo stalno u nekoj opasnosti. Kad ne znamo okle može puć. Uvijek smo ti onda utrenirani. Kakve službe bezbjednosti?! To ti nama nije potrebno. Vazda smo ti u borbenoj gotovosti!

Dok se drugi boje sjenke, izbjegavaju stres, mi ti se time hranimo. Ostalo je sve skočilo. Kakve foke i mosadi, hrabrijeg naroda niđe nema! Ma svako selo, teška mafija!

No nas vodeći remete, oće silu na sramotu da nas štite, da nas opasnosti liše! Da nam i to zadovoljstvo uskrate! A vole nas oni, no mi smo tako svikli, da smo u neizvijesnosti. Što će kome mir i tišina?! To je dosadno.
Daj koji rafal, kakvu tuču, po đe koju bombu, il makar prijetnju. I onda smo ti svoji na svome.

Lijepo li je uz jutarnju kafu, na sred srca, streknut. Dok ti ne polene. Kad ti uz pregled štampe serviraju dojave, kakve provale, i po koji napad, da ti dan zdravo krene. Da moš pun elana radit.

Šaranovi vala svuda. Zaštitari da ih biraš! Ma što ono vele, bolji no seguriti. Dobro nam žele, odista. Sve u trenu rešavaju, pa smo počeli i krit, da nas od nezgoda i avantura ne štite, da nam i tu zabavu ne pokvare.

A što ćeš, od standarda smo svijes izvrnuli. Nikad bogatiji, pa ne znamo živjet mirno, ka ostali narod. Vazda ti nekog đavola tražimo.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7