Svaki djelić naše zemlje je lijep na svoj način. Ukusi se razlikuju pa neko najviše voli more, a neko gore. Neko voli planine sa šumamama i proplancima, a nekome je najveći izazov reljef Orjena. U jakoj konkurenciji raznih prirodnih ljepota naše zemlje ja sam se u početku odlučila za jezera: “Prvo da obiđem sva jezera pa ću dalje.” Ispostavilo se da sam pred sebe postavila vrlo težak zadatak. Poslije mnogo godina šetanja uzduž i poprijeko Crne Gore još nisam uspjela da stignem do Mratinjskih jezera, Tatarijskog i Abdijinog jezera. Tješi me što, vjerovatno, većina od vas za njih nije ni čula.

Park prirode “Piva” se može pohvaliti sa nekoliko reprezentativnih jezera. Prije svega, tu je Pivsko jezero. Ono je najveće vještačko jezero u Crnoj Gori i drugo po veličini (poslije Skadarskog), uopšte. Nastalo je pregrađivanjem kanjona rijeke Pive i pravljenjem brane visoke 220 m za hidroelektranu Mratinje. Prilikom izgradnje hidroelektrane potopljeno je naselje Plužine i manastir Piva. Naselje je izgrađeno nanovo, na obali jezera. Manastir je premješten, kamen po kamen.

Iako je vještačko, jezero je izuzetno privlačno na razne načine. Njime može da se plovi brodićem ili kajakom, u njemu može da se kupa i peca. Ja najviše volim da skupljam najljepše poglede na njega sa okolnih uzvisina. Još uvijek se nisam odlučila koji mi je najbolji.

Veliko i Malo Škrčko jezero su dva bisera u niski od 18 durmitorskih “gorskih očiju”, ali teritorijalno pripadaju Parku prirode “Piva”. Što bi se reklo: sjede na dvije stolice.

Do njih nije lako doći, ali pravi ljubitelji prirode ne žale truda. Planinari ih mogu uočiti i posmatrati iz ptičije perspektive sa Prutaša i sa puta ka Bobotovom kuku, kao i sa vrha Raklje.

Do jezera je moguće stići na razne načine, a najbrži je iz Dobrog dola, preko Škrčkog ždrijela. Njihova izolovanost ih čini još privlačnijim. Često ih planinari koriste kao baznu stanicu za višednevne obilaske okolnih vrhova. Veliko Škrčko jezero ima tako intenzivnu boju da ga je Jovan Cvijić svojevremeno nazivao Zelenim jezerom.

Do Stabanskih jezera se stiže pješačkom stazom koja polazi iz pivskog sela Stabna. Staza vodi kroz prelijepu šumu, a zatim preko livada. Na ovim prostorima se tokom II svjetskog rata, za vrijeme V njemačke ofanzive, odigrala prava drama. Stradalo je mnogo civila, a među njima i mnogo djece.

Prvo se naiđe na Malo stabansko jezero. Veliko je oko jedan kilometar dalje. Od Velikog Stabanskog jezera kreću mnoge planinarske ture do Bioča i Volujka, koje mogu da savladaju samo iskusni planinari sa dobrom kondicijom.

Idući iz Gornje Stabne preko visoravni Kručica imala sam priliku da Veliko Stabansko jezero vidim i iz ptičje perspektive.

Trnovačko jezero je posljednje naše jezero do kojeg sam stigla, iako sam to planirala dugo. Dio je Parka prirode „Piva“, ali je do njega lakše doći preko Bosne i Hercegovine. S naše strane se kreće iz Mratinja i poslije višesatnog penjanja uz značajnu visinsku razliku stiže se do nekog od vrhova koji se nalaze iznad jezera. Odatle se prave najbolje fotografije čuvenog jezera koje ima oblik srca. Iz pravca Bosne i Hercegovine terenskim autom se stiže do prevoja Prijevor, a odatle se markiranom stazom, kroz prelijepu šumu, do jezera može stići za oko dva sata.

Svako godišnje doba ima svoje čari, ali je šuma sigurno najljepša u jesen i proljeće. Da bi se, u ovom slučaju, bar nagovijestio srcasti oblik jezera, potrebno je uložiti trud i popeti se na obližnja uzvišenja.

Iznad jezera je i Maglić, najviši vrh Bosne i Hercegovine, ali sam za njega dobrano zakasnila.

Tek, sa ove teritorije mi nedostaju još Malo i Veliko Mratinjsko jezero. Do njih se stiže skretanjem sa staze koja od Mratinja vodi ka Trnovačkom jezeru. Ako kad stignem do njih – pohvaliću se.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7