Prokletije za mene nisu proklete nego čarobne planine. Koliko god puta se nađem u prilici da bar iz daljine bacim pogled prema njima, iznova im se zadivim. Kasno sam ih upoznala i počela da se družim s njima. Prvi put sam stigla do Plava i Gusinja prije 14 godina i od tad sam im prilično uredan gost. Iako sam mislila da nemam kondicije i spretnosti da se uhvatim u koštac sa vrhovima Prokletija, uspjela sam da osvojim nekoliko, pa čak i da stignem do najvišeg vrha naše zemlje – Zle Kolate.

Nisu Prokletije samo vrhovi. Tu su Ropojanska dolina i dolina Grebaje, Plavsko, Hridsko, Visitorsko i Ropojansko jezero. Tu su i Plav i Gusinje, dva gradića koja u startu nisu znala da se nose sa najezdom turista, ali sve bolje im to polazi za rukom.

Iz Podgorice se do Plava i Gusinja do skoro moglo stići samo putem Berane–Andrijevica–Plav. Prije neku godinu se otvorio put preko Albanije koji je znatno skratio razdaljinu do tamo. Sada postoji i treća varijanta: Kolašin–Lubnice–Andrijevica–Plav.

Kad dođem u ove krajeve na više dana obavezno prvi dan krenem prema Vusanju. Usput časkom svratim na Alipašine izvore, tek da vidim ima li kakvih promjena.

U Vusanju se nalazi vodopad Grlja.

Iz Vusanja se ulazi u Ropojansku dolinu. Njena fotografija za mene predstavlja jedan od simbola Prokletija.

Ne mnogo naprijed dolazi se do čuvenog Oka Skakavice.

Ako imate sreće da dođete u periodu godine kad je Ropojansko jezero – jezero, a ne livada, treba produžiti i do njega.

Onda slijedi prelazak u drugu dolinu – dolinu Grebaje. Prošetam se preko prve, druge, treće livade sve kriveći vrat gledajući u Karanfile, a i u čuveni Mačji poljubac.

Upozorena sam da je tokom posljednje dvije godine tamo došlo do takve urbanizacije da je bolje da zaobiđem Grebaju u širokom luku. Pošto sam već dva puta išla do Volušnice i Popadije, mogu da ih poslušam.

Poslije slijedi odlazak na Hridsko jezero i na kraju vrh po izboru.

Češće dođemo ciljano, na dan, s namjerom da se dokopamo nekog vrha. Osim već spomenute Volušnice i Popadije – stizali smo u dolinu Buni jezerce, do Bogićevice i Tromeđe, Visitora, Starca, Maja Podgojsa, Zle Kolate i Trojana.

Svaki uspon je bio avantura za sebe, događaj za pamćenje i prepričavanje. Na svakom vrhu kažem: „Još ovaj i više se nigdje ne mogu popeti“. Ali, uvijek iskrsne još jedan. Pitam se da li ću stići do novog vrha Prokletija ovoga ljeta.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7