Ćuti, dobro je!

post-img Foto: iStock
autor-img Piše: mr Veselin Obradović 17.01.2025. 10:08

Stojimo u redu na šalteru, dok mnogi prolaze preko reda, nervozno tapkamo nogom, ali ne kažemo ni riječ. Poskupio hljeb, struja, gorivo? Dobro je, moglo je i gore. Ovo je mentalitet koji nas definiše – spremnost da prihvatimo, da trpimo, da se prilagodimo svemu, dok god se ne dotiče one naše krajnje granice, koja se, iskreno, sve više i više povlači unazad. Postali smo toliko naviknuti da prepuštamo kontrolu, da ne vidimo koliko sami dopuštamo da nas oblikuju okolnosti.

Ova filozofija ćutanja, koja se provlači kroz našu svakodnevicu, nije samo pitanje pojedinačne slabosti, već kolektivnog pristanka. Postali smo “stado” koje slijedi bez preispitivanja, bez glasa, bez pitanja: “Zašto?” Prihvatamo teret jer smo uvjereni da će svaki otpor samo pogoršati stvari. Naša pasivnost postaje alat onih koji žele da nas drže pod kontrolom. Umjesto da postavljamo pitanja, mi tražimo izgovore, umirujemo savjest rečenicom: “Ko zna zašto je to dobro?”

Ali gdje nas to vodi? Do veće nesigurnosti, manjeg dostojanstva, i još manje slobode. Svjedoci smo da vlasti, poslodavci i institucije računaju na naše ćutanje. Svaki put kad kažemo “moglo je biti gore”, mi odustajemo od prava da tražimo bolje. Strah od suočavanja sa istinom i konfrontacije sa sistemom ostavlja nas zarobljene u začaranom krugu neaktivnosti.

Ćutanje postaje navika, a navike oblikuju društvo. Ono što prećutimo danas, već sutra postaje standard. Vrijeme je da prekinemo ovaj lanac. Promjena ne dolazi lako, ali je potrebna. Počinje od odbacivanja opravdanja, od prvog “ne” kojim pokazujemo da se nećemo povinovati. Počinje od pojedinca koji prepoznaje da ima pravo na dostojanstven život i da to pravo vrijedi braniti. Da citiram Edmunda Burkea, britanskog političara i filozofa iz XVIII vijeka, “Da bi zlo trijumfovalo, dovoljno je da dobri ljudi ne čine ništa”!

Kako preći iz pasivnosti u akciju? Prvi korak je informisanje – saznajmo svoja prava, proučimo zakone i razumijmo kako sistem funkcioniše. Neinformisanost nije samo neodgovornost, već je često najjači saveznik nepravde. Drugi korak je povezivanje sa drugim odgovornim pojedincima. Udružimo se sa onima koji prepoznaju svoju odgovornost prema društvu i zajedno djelujmo. Solidarnost je ključ za stvaranje promjena. Podjele koje se plasiraju u društvu imaju jasan cilj, spriječiti zajednički glas.

Treći korak je glasno djelovanje. Pišimo peticije, učestvujmo u javnim raspravama, uključimo se u inicijative koje mogu promijeniti sistem. Čak i najmanji koraci mogu biti početak nečeg većeg. Četvrti korak je istrajnost. Promjene ne dolaze preko noći, ali svaki korak, svaki glas i svaka odgovornost koju preuzimamo vodi nas ka boljem društvu.

Šta bi se desilo kada bismo umjesto “ćuti” rekli “govori”? Kada bismo se usudili da kažemo šta mislimo, da zahtijevamo promjenu? Kada bismo stali rame uz rame s onima koji se bore za pravdu, umjesto da okrećemo glavu? Zamislimo društvo gdje je glas pojedinca važan, gdje solidarnost nije izuzetak nego pravilo. Još jednom, Burke mudro primjećuje da “Niko nije napravio veću grešku od onoga koji nije uradio ništa jer je mogao da uradi malo”, sugerišući da svi treba da uradimo ono što jeste u našoj moći.

Sistem se ne mijenja od sebe. On se mijenja od nas. Ali prvo moramo prestati da ćutimo. Moramo prestati da pravimo kompromise sa sopstvenim dostojanstvom i početi da vjerujemo da promjena počinje od pojedinca koji više ne pristaje da bude dio ćutljivog “stada”. Ili, ipak, “ćuti, dobro je!”?

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7

Komentariši

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Neophodno je ispuniti sva polja označena sa *

Prije pisanja komentara molimo da se upoznate sa Pravilima komentarisanja.


Sačuvaj moje podatke na ovom pregledniku