U političkoj teoriji, takav fenomen naziva se “postdemokratskim paradoksom” – formalno imamo institucije, izbore, zakone, sudove, ali suštinski nemamo povjerenje, integritet ni odgovornost. Sistem se ponaša kao dekoracija, kao kulisa demokratskog teatra, iza koje se odvija uvijek ista predstava moći i interesa. Reformatori, koji su došli kao simbol promjene, postali su čuvari kontinuiteta, jer im odgovara isti model koji su javno osuđivali. I tako, dok se na televizijama smjenjuju parole o “novom početku”, u pozadini se obnavlja ista mreža kumstava, dogovora, interesa, partijskih raspodjela, a sve pod plaštom “stručnih timova” i “profesionalizma”.

Crnogorski paradoks je što su naši “antikorupcionaši” zapravo najbolji menadžeri korupcije. Oni su je institucionalizovali, sveli na tehničko pitanje koje se može riješiti formularima, dok suštinski nastavljaju da trguju moralom kao robom. Transparentnost im je selektivna: ono što im koristi je javno, ono što im smeta je “tajna istraga”. Njihov narativ je pažljivo režiran; svaki potez mora izgledati moralno, jer više nije važno biti, već izgledati. I tu nastupa ta groteskna ironija našeg doba: reformatori više ne žele promjenu, oni žele status reformatora. To je njihova nova privilegija, njihova nova kasta, njihova politička identifikacija.

U zemlji u kojoj je moral sveden na dekor, poštenje na folklor, a institucije na improvizaciju, ironija postaje jedini vid lucidnosti. Jer kad čovjek pogleda realno, vidi da su isti ljudi koji su godinama napadali sistem danas njegovi najstrastveniji branitelji, samo pod drugim zastavama, sa novim vokabularom, istim interesom i identičnim metodama. Neki su čak uspjeli da pređu čitavu moralnu orbitu: od opozicionog idealiste, preko “eksperta”, do državnog činovnika koji ponosno objašnjava da se “ništa ne može promijeniti preko noći”. Oni su dokaz da u Crnoj Gori ne postoji politička evolucija, postoji samo estetska transformacija.

Nije problem u vlasti, jer vlast je samo ogledalo društva; problem je u tome što smo društvo koje se pomirilo s imitacijom promjene. Uvjerili smo sebe da je dovoljno da neko govori lijepo, da koristi evropski rječnik, da potpiše memorandum, da nam obeća pravdu u narednom kvartalu. I dok se bavimo formom, sadržaj nam tiho propada, institucije se suše, pravda se pretvara u reklamu, a država u beskrajni skup izjava bez posljedica. Sve postaje privid, sve je na papiru, sve ima svoju PR-verziju, svoju evropsku frazu i svoje opravdanje.

Naši reformatori su postali vješti izvođači moralnog teatra. Kad ih uhvatiš u laži, oni kažu da “proces traje”; kad ih uhvatiš u interesu, oni govore o “državnoj odgovornosti”; kad ih pitaš gdje je promjena, oni odgovore: “Na dobrom smo putu”. A taj put, koji traje već tri decenije, zapravo ne vodi nikuda. On je kružni tok u kojem se svi vrte oko istih ideja, istih pozicija, istih privilegija, i zavaravaju narod da je rotacija isto što i napredak.

U toj beskrajnoj predstavi, narod je sveden na publiku. A publika, ako predugo gleda istu scenu, prestaje da reaguje. To je najopasniji trenutak za jedno društvo -trenutak kad narod više ne vjeruje ni u laž ni u istinu, kad sve postane svejedno, kad cinizam postane instinkt samoodbrane. I tu počinje kraj: ne politički, nego moralni.

Crna Gora danas nije u krizi sistema, nego u krizi karaktera. Svaka institucija se može popraviti ako postoji volja, ali niko ne može popraviti dušu društva koje se odreklo ideala. A naši reformatori su, nažalost, najbolji dokaz da ovdje niko ne želi istinsku promjenu, jer prava promjena zahtijeva žrtvu, a oni su spremni samo na profit. Dokle god budemo slavili one koji glume poštenje, a ismijavali one koji ga žive, dotle ćemo imati sistem koji se mijenja samo estetski; novi slogani, nova lica, nova obećanja, stari obrasci. I svaki put ćemo se iznova čuditi kako to da ništa ne ide naprijed, kao da ne znamo da su reformatori sa prljavim rukama najopasniji čuvari starog poretka, jer nas ubjeđuju da promjena već traje, dok oni tiho žive od njene odsutnosti.