Reklo bi se da je naša politička zbilja osuđena na “Dan mrmota”. Samo, za razliku od zaglavljenog lika kojeg tumači Bil Marej pa je osuđen da do beskraja izvještava o mrmotu koji predviđa dolazak proljeća, mi kao crnogorsko društvo ne gledamo mrmote, časove klavira i saobraćajne nezgode. Mi smo prinuđeni da iznova i iznova gledamo političku neodgovornost, partijsko i rođačko zapošljavanje i redovno širenje mržnje kroz međusobno huškanje pristalica od strane političke klase. A za razliku od Bila Mareja, za nas ne djeluje da postoji način za izlazak iz tog začaranog kruga.

Prošla sedmica je tako obilježena dokumentarno-istraživačkim filmom “Meta: Država rođaka” u kojem je ponovo ukazano na široke razmjere putem kojih naše partije, kod kojih je zakonima skoncentrisana sva politička moć u Crnoj Gori, koriste istu da redom zapošljavaju svoje istomišljenike. U ovom filmu, tema je bila specifično zapošljavanje po rodbinskoj liniji, nešto što je rak-rana Crne Gore od kada postoji kao država. Postoji nekoliko utisaka iz tog filma koje vrijedi istaći i ispitati.

Prije svega treba da budemo svjesni okvira – istraživanje se bavi isključivo rođačkim zapošljavanjem u javnim preduzećima i državnim institucijama, što ne znači da ne postoje neke druge zloupotrebe. Recimo: zapošljavanje rođaka u privatne firme uz obećanja da će te firme pobjeđivati na tenderima, zapošljavanje na osnovu partijske, a ne rođačke veze, raznih ljudi u javnim preduzećima i slično. Nemojmo tražiti ono što nije ni bila tema.

Prvi utisak je onaj koji najviše ukazuje na to da živimo Crnu Goru mrmota – sve partije to rade, svaka onoliko koliko može. To je lijepo posloženo i predstavlja najveći kvalitet ovog djela. Iako očigledno nijesu navedena sva moguća rođačka zapošljavanja, kroz nešto više od sat vremena film nam je pokazao da, gdje god su bili u mogućnosti, to čine i Demokrate i ZBCG i PES i URA kao što su to u velikoj mjeri nekad činile (i još čine) DPS, SD, SDP, Bošnjačka stranke, partije albanske manjine.

Postoje i dvije stvari koje možemo zamjeriti ovom istraživanju, iako nijesu ključne. Prva kritika je što se mnogim gostima dozvoljava da olako pominju imena povezana za mnoge, prije svega lokalne, funkcionere, a da nama kao gledaocima nije jasno da li su te osobe zaista na kraju “rođački” zaposlene ili se radi o neprovjerenim glasinama. Druga, važnija, je u tome što nije jasno da li su svi pomenuti u filmu zaista zaposleni isključivo zbog rođačkih veza, odnosno ima li među njima nekih osoba koji imaju potrebne kvalifikacije, radno iskustvo, kao i znanje da bi bili na pozicijama na koje su došli. Ovako djeluje da su svi kao sin Andrije Mandića za kojega je očigledno “nacrtana” pozicija u kancelarijama Elektroprivrede u Beogradu. Nije bilo dovoljno da se partijsko-rođački “uhljebi”, nego je moralo da bude u Knez Mihajlovoj 1-3.

Ali to na stranu, dobro je što je u prvi plan isturen problem koji postoji. Snažno je pokazano, iznova, da predstavnici političke klase rade isto, misle isto, planiraju isto, iz koje god partije dolazili. Oni ne vide ni javne institucije ni javna preduzeća kao zajedničko dobro, oni ga ne vide kao nešto što treba razvijati i čuvati, već ga prosto vide kao plijen. I zato smo u Danu mrmota, jer svjedočimo novim i novim rođacima, novim partijcima, koji skaču na taj plijen bez ikakvog šireg razmišljanja.

Najbolji momenat u filmu je momentalna promjena nastupa sagovornika, onih koji s početka osuđuju rođačko zapošljavanje u partijskom ruhu, kada bivaju suočeni sa istim činovima partije kojih su član. Tako parlamentarac Nikola Zirojević sa “pravedničkom” indignacijom govori o zapošljavanjima u Opštini Nikšić da bi, kada se postavi pitanje o kombinatorikama koje je činila, ali i dalje mnogostruko čini njegova SD, pribjegao standardnoj floskuli – znate, ipak se radi o političkoj poziciji i velikom profesionalcu. Nekako su rođaci iz “naših” partija uvijek profesionalci, dok su oni u “tuđim” partijama, neznalice. Tako Stefan Ćulafić spremno kritikuje sadašnja zapošljavanja, ali ne želi da komentariše zapošljene rođake Duška Markovića, Filipa Vujanovića, Slavoljuba Stijepovića ili Milutina Simovića. Posebno je tragikomičan stav Valerije Saveljić koja je hrabro napadala stranačko zapošljavanje u Solar gradnji da bi na rođačko kadrovanje vlade Dritana Abazovića pribjegla partijskoj floskuli “da je logično imati partijske ljude u članovima odbora direktora” (nešto slično su ranije govorili Nikola Rovčanin, Milutin Đukanović i drugi). Još je gore kasnije saznanje da je Abazović kao premijer i njenu ćerku zaposlio u Vladi.

To je ono što je najporaznije, što su, kroz tih sat vremena, članovi partija pokazali da su zaista isti. Da imaju čvrste stavove kada su grijesi drugih u pitanju, ali da su puni razumijevanja, da su, lakonski, “i oni nečija deca” kada treba govoriti o grijesima partija kojima pripadaju. Zato i jesmo u danu mrmota. Djeluje da je jedini iskreni učesnik tog filma Vladimir Joković, koji se, ako ništa drugo, makar ne pretvara. Jasno kaže da su zapošljavali partijski i rođački i to poistovjećuje sa nekakvom pravdom, jer su navodno baš članovi SNP-a bili diskriminisani decenijama. Biće da treba da zaboravimo da su bili dio DPS-a do 1998, u saveznoj vladi do 2003, na vlasti u mnogim opštinama, te da su ipak bili dio vlasti na ovaj ili onaj način. Da li su imali moć zapošljavanja kao DPS? Ali diskriminisane ni tada ni danas ne nalazimo u partijama, nego upravo izvan njih.

Bilo da se radi o direktorima i njihovim rođacima iz Demokrata, iz PES-a, iz ZBCG-a, ili nekim preostalima iz Ure, DPS-a, SDP-a i slično, jedna stvar je konstantna. Za rezultate ne odgovaraju, ne snose odgovornost za to što troše pare svih nas, i sigurni su na svojim pozicijama još dugi niz godina. Neki, ako poziciju izgube, su se osigurali dobrim otpremninama ili “bijelim hljebom” ako su javni funkcioneri.

A bez odgovornosti nikakvog razvoja svijesti neće biti. Ne možemo nekome zabraniti zaposlenje zato što je rođak nekoga iz politike. Ali možemo zahtijevati zakonsko ustanovljenje neophodnih rezultata i u javnim preduzećima i u institucijama javne uprave. Pa ako se ne ostvare ti rezultati neka menadžerski kadar, koji je dio političke klase, bude “kažnjen” smanjenjem zarada. Tek tada ćemo imati bilo kakav iskorak i bilo kakvu brigu o poslovanju i zapošljavanju. Do tad, zovite me “Puxatony Phil”.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7