Zapad je danas kao skupocjeni automobil s praznim rezervoarom – blistav, ali ne ide nigdje. Sjaji na površini, s kromiranim pojmovima poput “demokratije”, “slobode”, “ljudskih prava” i “vladavine prava”, ali motor koji je nekada pokretao te riječi odavno je stao. Ostalo je samo brušenje retorike i uporno ponavljanje istih moralnih fraza, sve dok one ne izgube svako značenje. A možda i nije slučajno, jer što je riječ praznija, to je korisnija za moć.

Zapad danas ne izvozi više vrijednosti, izvozi iluzije. Proizvodi demokratiju u serijama, kao da je riječ o litijumskim baterijama: pune se kad treba pokrenuti rat, prazne kad treba zaštititi interes. Sve se to prodaje pod etiketon “slobode”. Njihovi mediji, akademije i diplomate danas funkcionišu kao reklamna agencija vlastitog moralnog brenda; brenda koji garantuje sve, osim istine. I tako su uspjeli ono što nijedno carstvo ranije nije moglo: da potčine svijet ne samo silom, nego i narativom.

Jer moć dvadeset prvog vijeka nije u tenkovima, nego u pričama. U tome ko ima pravo da definiše šta je sloboda, a šta diktatura, šta je otpor, a šta terorizam, ko zaslužuje sažaljenje, a ko kaznu. I dok se milioni ljudi na istoku svijeta bore za goli život, Zapad se bavi simetrijom svojih izjava – da sve zvuči humano, ali da ništa ne obavezuje. To je taj savršeni balans između savjesti i interesa: dovoljno morala da možeš spavati, a dovoljno cinizma da ne izgubiš profit.

Sve su to škole licemjerja u kojima su mali narodi – poput našeg, samo učenici koji vježbaju pokornost. Uče nas da budemo “evropski”, a pod tim misle poslušni. Traže od nas da “sarađujemo”, a pod tim misle da se odreknemo prava na sopstveni glas. Kad kritikujemo, kažu da smo nerazumni; kad ćutimo, kažu da napredujemo. I tako, dok vjerujemo da idemo ka Evropi, zapravo idemo ka sopstvenoj tišini. Jer svaka mala država koja se odrekne dostojanstva u ime integracija, prestaje da postoji i prije nego što uđe.

Zapad voli male zemlje koje šute i klimaju glavom. Voli njihove reforme koje nikad ne završavaju, njihove vlade koje nikad ne sazrijevaju, a slobodu mjere po instrukcijama ambasada. I tu nije riječ o demokratiji, nego o projektu: održati male narode u permanentnom stanju tranzicije – da nikad ne postanu dovoljno jaki da se odupru, ali ni dovoljno slabi da bi se raspali. To je savršena formula: da zavise, ali da vjeruju da su slobodni.

A Crna Gora je savršeni primjer te laboratorije. Godinama nam se govori da je demokratija pitanje forme, a ne suštine: da je dovoljno imati izbore, i sve ostalo se podrazumijeva. Da je dovoljno da potpišemo sporazum, i eto nas u civilizaciji. U međuvremenu, istina i pravda su postale luksuzne robe – rijetke, skupe i nedostupne. I dok se narod bori sa egzistencijom, ambasadori nas uče kako da mislimo, koga da slušamo, a koga da ignorišemo. To više nije partnerski odnos, to je tutorstvo nad državom koja se pretvara da je suverena.

Svaki put kad govore o borbi protiv korupcije, dok u isto vrijeme ćute pred najvećim aferama – to više nije diplomacija, to je teatar apsurda. Oni ne žele da nestane korupcija; žele da ona bude kontrolisana. Ne žele slobodu – žele predvidljivost. Jer slobodan narod je neudoban saveznik.

I sve to ne bi bilo tako tragično da nije obučeno u jezik morala. Jer kad se nepravda servira s osmijehom, čovjeku je teže da je prepozna. Zapad je uspio da moral pretvori u oružje, a laž u političku valutu. Govore o “pravima čovjeka” dok podržavaju okupacije; govore o “miru” dok finansiraju ratove; govore o “slobodnim izborima” dok diktiraju rezultate kroz banke, medije i grantove. I sve to u ime “vrijednosti”. Nema više kolonijalnih čizama, sada postoje kolonijalni narativi.

Naravno, ima i onih među nama koji sve to vide, ali radije šute. Jer u zemlji u kojoj je strah postao kultura, a poslušnost vrlina, istina uvijek ima manji rejting od grantova. Svako ko se usudi da postavi pitanje, postaje “radikalan”, “antievropski”, “populista” -kao da je istina ideološki eksces, a ne civilizacijska obaveza. Tako se, korak po korak, gubi sposobnost naroda da razlikuje slobodu od scenografije slobode. I kad se to desi, demokratija postaje samo pozorište u kojem glumci mijenjaju maske, a scenarij ostaje isti.

Zato je možda vrijeme da se prestanemo klanjati toj fasadi demokratije na baterije, koja svijet osvjetljava samo dok ima interesa. Vrijeme da se podsjetimo da dostojanstvo nije zastarjeli pojam, nego jedina prava valuta slobode. Jer ništa nije opasnije od naroda koji vjeruje u laž samo zato što dolazi sa Zapada. I ništa nije tužnije od zemlje koja uči da ponavlja tuđe riječi, dok zaboravlja da misli svoje.

I kad jednog dana istorija bude pisala ovu epohu, možda će zapisati da je Zapad izgubio svijet ne zato što je bio slab, nego zato što je prestao da vjeruje u ono što je propovijedao. Jer svaka laž ima rok trajanja – pa i ona o slobodi. I kada baterije potroše svoj posljednji naboj, svjetlo te demokratije više neće sijati. Ostaće samo mrak – onaj koji je uvijek bio tu, samo skriven pod retorikom moralne nadmoći.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7