Danas, na Međunarodni dan Roma, svjedočićemo još jednoj godini istih riječi, istih obećanja i istih fraza koje lijepo zvuče, ali malo toga mijenjaju u stvarnom životu. Govoriće se o inkluziji, napretku i posvećenosti, dok će stvarnost mnogih Roma u Crnoj Gori ostati nepromijenjena, skrivena iza izvještaja i strategija koje rijetko ko zaista pročita, a još rjeđe osjeti na svojoj koži.

Ako budemo iskreni makar danas, moraćemo priznati da romska zajednica i dalje živi na marginama društva, ne zato što ne želi drugačije, već zato što sistem godinama nije imao snage, volje ili hrabrosti da to promijeni. Djeca odrastaju u uslovima koji im unaprijed ograničavaju mogućnosti, siromaštvo se prenosi s generacije na generaciju, a diskriminacija nije izolovan slučaj, već obrazac koji se ponavlja i normalizuje. Najveći problem nije samo nepravda, već navika društva da tu nepravdu prihvati kao nešto uobičajeno.

Navikli smo da budemo glasni na današnji dan, da objavljujemo poruke podrške i govorimo o jednakosti, ali već sjutra sve utihne i vraćamo se staroj realnosti u kojoj Romi ponovo ostaju nevidljivi. Takav pristup nije solidarnost, već iluzija solidarnosti, jer prava podrška ne traje jedan dan, nego podrazumijeva kontinuiranu borbu protiv nepravde koja traje tokom cijele godine. Društvo koje se zadovoljava simbolikom, a ignoriše stvarnost, zapravo ne rješava problem nego ga samo uljepšava.

Zato danas ne želim da čestitam, već da predložim konkretan korak koji može promijeniti pristup ovom pitanju, a to je da se 8. april u Crnoj Gori proglasi Danom odgovornosti institucija prema Romima, danom kada svaka institucija mora javno i transparentno da pokaže šta je konkretno uradila za romsku zajednicu u prethodnih godinu dana. Ne planove, ne obećanja i ne strategije, već mjerljive rezultate koji se vide u životima ljudi, jer bez odgovornosti nema ni povjerenja, a bez povjerenja nema ni stvarnih promjena.

Ako želimo da budemo društvo koje se zasniva na pravdi i jednakosti, onda moramo prestati da slavimo riječi i početi da mjerimo djela, jer prava manjina se ne štite deklaracijama, već konkretnim promjenama koje se osjećaju u svakodnevnom životu. Zato danas ne nudim poruke sažaljenja niti prazne čestitke, već jasan zahtjev za odgovornost, jer samo tako možemo izgraditi društvo u kojem niko neće biti zaboravljen, ne samo danas, nego svakog dana u godini.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7