Možda nijeste znali da je pored harakirija (mada to nije pravilan termin za ritualno japansko samoubistvo, jer se odnosi samo na jedan njegov dio – bolje je koristiti izraz sepuku) u feudalnom Japanu postojao još jedan prigodan način za okončanje sopstvenog života: đigai. Ali, on nikada nije dobio na značaju u pop kulturi.

Zašto?

Pa prosto je – sprovodile su ga žene u samurajskim porodicama, a taj njihov čin nije se baš smatrao odrazom jednake hrabrosti i časti kao kad muškarac počini sepuku.

Osnovne karakteristike đigaija bile su brzina i dostojanstvo. Ne i bol, koji su, podrazumijevalo se, osjećali muškarci prilikom izvršavanja ritualnog samoubistva “rezervisanog” za njih. Žene su, umjesto razdiranjem trbuha, u smrt odlazile tako što bi sebi prerezale vrat. A to, valjda, ne boli jednako.

Zanimljivo je kako su ova dva načina za umiranje u Japanu poslužila kao teme u šinđu predstavama, odnosno predstavama o dvostrukim samoubistvima ljubavnika. Na ovim umjetničkim poduhvatima možemo zahvaliti izvjesnom Monzaemonu. Ne, on nije neki od Digimona, iako mu ime tako zvuči. Radi se o hardkor japanskom Šekspiru, dramaturgu đoruri, jedne forme lutkarskog pozorišta. Monzaemon je cijenjen kao jedan od najvećih japanskih dramaturga, a njegove najpoznatije drame govore o dvostrukim samoubistvima ljubavnika.

U japanskoj pozorišnoj i književnoj tradiciji, ritualna samoubistva dvoje golupčića, čija je ljubav u suprotnosti sa društvenim konvencijama ili porodičnim obavezama, bila su zapravo strašno krvava i zlokobna verzija Romea i Julije. Takva su samoubistva bila prilično uobičajena u Japanu i važna tema u repertoarima lutkarskih pozorišta kroz istoriju.

Prirodno je da me, kao feministkinju, uznemirava činjenica da su žene, prilikom izvršavanja đigaija, često sebi vezivale koljena kako ne bi u nekoj kompromitujućoj poziciji napustile ovaj svijet. Kome bi u toj grozoti posljednja briga bila da li će mu neki nesrećni smrtnik koji tuda naiđe vidjeti međunožje?

Ali, kad razmislim malo bolje, mogu da zamislim da bi žene u Crnoj Gori u prošlosti (ali i sada) bile prinuđene da brinu o ovakvim detaljima.

Činjenica je da nije istina da neke loše ideje i prakse (patrijarhat) postoje samo kod nas, ili generalno na Balkanu, a da je u razvijenim zemljama svijeta sve sjajno i bajno. Prosto nije tako, iako to često možemo čuti u javnom diskursu.

Recimo, prije nekoliko godina je otkriveno da je jedan od najprestižnijih japanskih medicinskih fakulteta, na Univerzitetu u Tokiju, više od jedne decenije namjerno mijenjao rezultate prijemnih ispita kako bi ograničio broj studentkinja i obezbijedio da ipak veći broj muškaraca postanu ljekari.

Japan je, prema istraživanju Svjetskog ekonomskog foruma (SEF) iz 2021. godine, tek na 120. mjestu od 156 zemalja po rodnoj ravnoporavnosti. Najgore je rangiran od svih zemalja naprednih ekonomija. Prema istom izvještaju SEF-a, Japan je zauzeo i 147. mesto po političkom osnaživanju i 117. po ekonomskom učešću i mogućnostima koje se nude ženama.

I u Japanu je na snazi “pozitivna diskriminacija”, pa je tako Vladin plan da poveća broj ženskih kandidata na nacionalnim izborima na 35 odsto do 2025. godine. Žene su činile tek 18 odsto od svih kandidata na izborima za predstavnički dom Japana 2017. godine i 28 odsto na izborima za odbornički dom 2019. godine. Japan, kao ni Crna Gora, nikada nije imao premijerku. Prosječni prihod Japanke je za čak 43,7 odsto niži od prihoda Japanca.

Za postizanje potpune rodne ravnopravnosti u Japanu biće potrebno 135 godina, procjenjuju iz SEF-a. U izvještaju te organizacije za 2020. godinu, objavljenom u decembru 2019. prije krize izazvane pandemijom virusa COVID-19, predviđeni vremenski okvir za smanjenje rodnog jaza bio je 99 godina. Dakle, za samo godinu dana, stvari su se drastično pogoršale.

Međutim, zanimljiv je slučaj Jošira Morija iz februara 2021. Ovaj nekadašnji premijer Japana u to je vrijeme bio izabran za šefa tokijskog olimpijskog i paraolimpijskog organizacionog odbora, ali je morao da da ostavku na tu funkciju zbog seksističke primjedbe. On je, naime, rekao da se sastanci sa ženama “odužuju“, jer “previše pričaju”.

Čini mi se da ovakve “inteligentne” doskočice redovno možemo da čujemo u našoj skupštini. I nikom ništa. Morijevu misao možemo čak smatrati i lajt mizoginijom, kad pogledamo šta su sve izjavljivali mišlju neukaljani crnogorski političari. Nije isključeno da bi, samo kada bi prvo uopšte znali za pojam đigai, mnogi od njih i dalje vidjeli smisao u vezivanju koljena.

Poenta je da nije samo Crna Gora nazadna po mnogim pitanjima, ali je razlika u tome što tamo negdje često postoji nešto što se zove odgovornost, pa je tako moguće i da, i u jednom izrazito patrijarhalnom društvu kakvo je Japan, nekadašnji premijer doživi poniženje zbog neke glupe izjave. Kod nas je to, još, ipak misaona imenica.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7