Postoje filozofi koji nude izlaze, puteve, nade; i postoje oni koji ruše iluzije, razgolićuju istinu do kostiju i ostavljaju nas bez štita pred pitanjem postojanja. Emil Sioran pripada drugoj vrsti. On ne traži smisao – on ga dekonstruiše. Ne propovijeda nadu – već pokazuje koliko nas ona može zavarati. Njegove misli ne traže izlaz, već pomirenje sa tim da izlaza možda i nema. Ali upravo tu, u najmračnijim ponorima ljudskog bića, otvara se prostor za dijalog – ne sa svijetom, već sa sobom.

Sioran je smatrao da je svaka misao o sreći samo “savršenija forma očaja”. Govorio je da je rođenje tragična greška, a svijest – kazna. Njegova filozofija ne pokušava da uteši, već da nas ogoli, da nas oslobodi od lažnog mira koji pružaju dogme, religije, ideologije. U njegovim rečenicama, kao u ogledalu, vidimo svoje najskrivenije strahove: da možda ništa nije dovoljno smisleno, da je sama potraga za smislom izraz nemoći da se pomirimo sa ništavilom.

Ali ako sa Sioranom ostanemo predugo, postoji opasnost da se ukopamo u tu tihu pustinju svijeta bez opravdanja. Ipak uprkos njegovom pesimizmu, on nikada nije sasvim odustao od onoga što ga je ranjavalo – od života. Pisao je, disao, lutao, voleo tišinu i muziku. A možda je upravo u tom paradoksu, u tom neprestanom unutrašnjem ratu između svijesti i besmisla, skrivena istina o čovjeku.

U jednom fragmentu, Sioran piše: “Samo onaj ko nije voleo, ima pravo da prezire ljubav.” Iako često piše o ljubavi kao o iluziji, ne može je odbaciti u potpunosti. Jer ljubav, čak i kao kratkotrajna obmana, jeste ono što nas vraća u svijet. Ona je možda najnježniji otpor besmislu. Ljubav nije rješenje, ali je dah. U zagrljaju, u pogledu koji ne traži odgovor, u čežnji koja ne može biti zadovoljena, možda pronalazimo ono što filozofija ne može do kraja objasniti – ali što je životno stvarno.

Za razliku od Platonove metafizičke ljestvice, kod Siorana nema uspinjanja – postoji samo pad, i stalna svijest o padu. Ali i taj pad je dostojanstven, ako ga posmatramo sa ironijom. Sioran je ironiju smatrao jedinim alatom koji nas može zaštititi od očaja. I možda tu možemo pronaći zajednički jezik s njim – u ideji da ne moramo vjerovati u vječni smisao da bismo živjeli s ljubavlju. Dovoljno je da ljubav osjetimo – kao gest, kao prisustvo, kao tihu pobunu protiv praznine.

Jer ako ništa drugo nije sigurno, ljubav je ono što nas još uvijek drži ovdje.
I možda ne zato što nas ispunjava, već zato što nas podsjeća da smo ljudi. Da patimo, da želimo, da dajemo – čak i kad znamo da ćemo biti povrijeđeni. Ljubav je kako bi rekao Sioran “laž bez koje bi istina bila nepodnošljiva”.

Na kraju dijaloga sa Sioranom, ne izlazimo obasjani optimizmom. Ali izlazimo sa dubljim razumijevanjem tame. I možda sa još većom nježnošću prema svjetlosti. Jer, upravo u svijetu koji je lišen svrhe, svaki dodir, svaki zagrljaj i svaki tren iskrene ljubavi – postaju sveti.

Možda ipak postoji prostor za drugačiji pogled. Dok Sioran istražuje duboku tugu koja proizlazi iz nesvjesnosti i nihilizma, ja bih se usudila da tvrdim da je ljubav nešto mnogo više od iluzije. U njenom stvaranju, u toj neprestanoj potrazi za povezanošću, ne mora biti samo patnja, ni pobuna protiv ništavila – ona može biti i izvor istinske radosti i spoznaje. Ljubav nije samo plod svesti o ništavnosti – ona može biti dokaz da postoji nešto transcendentno, nešto što nas povezuje sa nečim višim od samih nas. Možda je ljubav i više od borbe s prazninom; ona može biti putovanje ka stvaranju smisla, otkriću naše unutrašnje svetlosti, i onog što je istinski vredno.

Ljubav ne mora biti “laž” kroz koju bježimo od istine – ona može biti upravo to što nas spašava od tame, što nas podseća da imamo moć da oblikujemo naš svijet, da stvaramo smisao i prepoznamo istinske vrednosti. Možda Sioran nije u pravu kada kaže da ljubav nije ništa više od iluzije – jer, u tom slučaju, čemu onda sve naše borbe za ljubav, za spajanje sa drugima, za pronalaženje unutrašnjeg mira kroz dlanove koji se dodiruju? Možda ljubav nije kraj, već početak našeg najdubljeg traganja – za smislom, za svetlom, za životom samim.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7