Volja, sudbina i ljubav: dijalog sa Šopenhauerom
Postoji nešto fascinantno u filozofskom pesimizmu Artura Šopenhauera – njegova uvjerenost da je ljudska volja nesputana sila (prokletstvo) koja nas neprestano gura ka nezadovoljstvu i patnji. On volju vidi kao primarni princip egzistencije, ali ne kao nešto pozitivno, već kao izvor duševnog bola. Šopenhauer nas suočava sa surovom istinom: sve što želimo, želimo zato što nam nešto nedostaje, a nedostaje nam zato što ga želimo. A čim to postignemo, naša volja kreće ka sljedećem cilju, ostavljajući nas u beskrajnom ciklusu čežnje i patnje. No, iako njegov pogled na život djeluje neizbježno logično, nije li previše ograničen?
U mom viđenju, sudbina je sila koja se isprepliće s voljom. Ona nije strogi determinizam koji nas lišava slobode, ali nije ni potpuno proizvoljna. Sudbina nije slučajnost – ona je tok života koji, uprkos nedaćama, ima dublji smisao. Dok Šopenhauer insistira da je život beskonačna borba s nezadovoljstvom, ja vjerujem da u toj borbi postoji putokaz, nešto što nas vodi ka ispunjenju, ma koliko to ispunjenje bilo teško dostižno. Život je raskrsnica. Put do cilja je jedan, ali uz više mogućnosti, a sudbina je ta koja nam otkriva kojim putem moramo ići. Poetsko ostvarenje književnika Matije Bećkovića poetski objašnjava pojavu sudbine u par slobodnih stihova:
„Doći ćeš putem kojim si morao doći
Koji pre tebe nije postojao
Nego se s tobom rodio
Da ideš svojim putem
I sretneš onu koju moraš sresti
Na putu kojim moraš ići
Koja je bila tvoj život
I pre nego što si je sreo
I znao da postoji
I ona i grad u koji si došao.“
Kad dođeš u bilo koji grad – Matija Bećković
Kada patimo, ne mora nužno značiti da smo zarobljeni slepe volje – možda smo upravo na putu ostvarenja onoga što nam je sudbina namijenila, samo toga nismo svjesni. Patimo jer ne vjerujemo sebi. Plašimo se sami sebe. Patnja tada prestaje da bude apsurdna i besmislena; postaje lekcija, put sazrijevanja, prilika da prepoznamo sopstvenu snagu i smisao postojanja. Nasuprot Šopenhauerovom pesimizmu, uvjerena sam da postoji nešto više od vječne gladi volje – postoji svrha, nevidljiva nit koja povezuje trenutke bola sa momentima spoznaje i radosti.
„Sudbina nije u presudi, već u onome kako je nosiš.“
Ljubav: više od biološkog impulsa
Moj najveći sukob mišljenja sa Šopenhauerom leži u njegovom shvatanju ljubavi kao pukog biološkog instinkta. On smatra da je ljubav samo maskirani impuls prirode, sredstvo za produžavanje vrste, iluzija koja nas zavarava dok se podređujemo slepim zakonima evolucije. Ali, može li ljubav u svojoj najdubljoj i najiskrenijoj formi, biti samo hemijska reakcija koja ima neku pragmatičnu svrhu?
Ljubav nije samo instinkt, već metafizička sila. Ona nadmašuje razum i materijalnu egzistenciju. Ljubav nije racionalna i ne može se objasniti jednostavnim nagonima. Možemo voljeti nekoga ko nam ne pruža ništa zauzvrat, možemo voljeti uprkos patnji, izdaji, vremenu i okolnostima. Ljubav ne traži korist niti garantuje sreću – ona jednostavno jest. Ljubav uspoređujem sa suncem:
Opasnost u prekomjernom izlaganju: Kao što je sunce osnova za život, prekomjerna izloženost može izazvati opekotine. Slično tome, ljubav može postati destruktivna ako se ne održava ravnoteža. Previše strasti ili zavisnosti može sagoreti i dušu i tijelo.
Moć transformacije: Sunčeva svjetlost nije samo izvor svjetlosti, već i sposobnost da mijenja pejzaže, otkriva skrivene stvari, osvjetljava dan i čisti tamne kutke svijeta. Na sličan način, ljubav može transformisati našu unutrašnju stvarnost – donosi jasnoću u našu patnju, mijenja nas, daje snagu i otvara nove horizonte.
Svjesna i nesvjesna prisutnost: Sunce je uvijek prisutno, čak i kada nije u našoj vidnoj liniji – utiče na nas, čak i kada ga ne vidimo. Tako i ljubav, iako ponekad skrivena, uvijek je prisutna u pozadini naših života. Možda nije uvijek u prvom planu, ali je neizbježna i stalno oblikuje naše misli, postupke i svakodnevicu.
Toplina i svjetlost: Kao što sunce osvjetljava svijet i donosi toplinu, ljubav nas emocionalno grije, donosi svjetlost u najdublje dijelove naših bića. Bez nje, svijet bi bio hladno i mračno mjesto. Ljubav nas podstiče da rastemo, da budemo bolji i da se razvijamo, baš kao što sunce podstiče biljke da rastu. Svako živo biće je zavisno o suncu i ljubavi.
U ljubavi, kao i u životu, često se javlja nesklad – jedna strana daje više, druga manje. Ponekad volimo nekoga ko ne može da uzvrati na isti način. Ponekad ljubav traje i kada bi trebalo da prestane. I uprkos svemu, ljubav ostaje. Ona nije samo sredstvo prirode, već izraz najdublje ljudske potrebe da budemo povezani s drugim bićem, da pronađemo smisao izvan svog ega. U tom smislu, ljubav je suprotna Šopenhauerovoj viziji volje – ona nije samo sila koja nas primorava na nešto, već i svjetlost koja nas vodi kroz mrak postojanja.
Ako bismo u potpunosti prihvatili Šopenhauerov pesimizam, šta bi nam ostalo? Ako je volja samo slepa sila, a ljubav samo biološka prevara, da li bi imalo smisla tragati za bilo čim? Koji je onda smisao života?
Ipak, život nam pokazuje da stvari nisu tako jednostavne. Ljudi se žrtvuju za one koje vole, čak i kada to ne donosi nikakvu korist.
Šopenhauer nas uči da je svijet mjesto patnje, a volja uporna sila koja nas tera da stalno želimo više. Međutim, ono što on možda propušta da sagleda jeste da ta volja nije samo bezumna glad – možda je ona dio nečega većeg, nečega što nas vodi kroz lekcije života ka spoznaji i ispunjenju. Možda se volja i sudbina ne isključuju, već zajedno oblikuju naše postojanje.
Na kraju, između pesimizma i slepe nade, biram put vjere u smisao. Vjerujem da ljubav nije samo instinkt, da patnja nije uzaludna i da je život, uprkos svemu, vrijedan življenja. Jer, ako je ljubav iluzija, onda je to najljepša iluzija koju imamo – i bez nje, ništa drugo ne bi imalo smisla.
Smisao života je pronaći ljubav i predati joj se svim svojim bićem.
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7
Komentariši