Mizuko, japanska je riječ koja otprilike znači “vodeno dijete” i označava dijete koje nije rođeno ili je rođeno mrtvo. U budističkoj praksi, za takvu djecu podižu se male statue Jizōa Bosatsua, zaštitnika djece. Taj običaj ne služi kao moralna lekcija, riječ o načinu da se društvo suoči sa nečim što je teško imenovati: sa gubitkom, krivicom, pritiskom, tugom i svim onim što se dešava u prostoru između želje za djetetom, prava žene na odluku o sopstvenom tijelu i društvenih očekivanja koja na to tijelo padaju.

Kod nas se o trudnoći rijetko govori sa tom vrstom opreza, a češće kroz vijekovima staro pitanje – “zna li se šta je?”. Iako je naizgled bezazleno, iza ovog pitanja stoji poruka da jedno dijete donosi veću radost od drugog. Zato je posebno jezivo kada se u javnosti pojavi ponuda koja roditeljima sugeriše da mogu da biraju kakvo će dijete dobiti. Očito da naše društvo još nije raskrstilo sa idejom da se vrijednost djeteta mjeri kroz pol.

Zdravstvena inspekcija utvrđuje, kako se može vidjeti iz teksta na portalu Vijesti, da li je Žana Mihaljević iz fondacije “I ja imam pravo da budem mama” prekršila propise nakon objave na društvenoj mreži Instagram, u kojoj je buduće roditelje pozvala da joj se obrate za informacije o programima koji, kako je predstavljeno, omogućavaju izbor pola djeteta.

Ipak, važno je da znamo da je to samo najvidljiviji dio problema. Inspekcija će možda nešto utvrditi, možda nešto i kazniti, ali će mnogo teže zaustaviti porodičnu filozofiju koja se nasljeđuje: “Neka je živo i zdravo, ali bilo bi lijepo da je muško.”

U toj jednoj rečenici, tako običnoj i tako razornoj, živi cijela logika patrijarhata.

Patrijarhat nije samo nasilni otac, strogi đed ili rođak koji broji muške nasljednike. Patrijarhat je i rečenica koja djevojčici već na početku života dodijeli niže mjesto. Patrijarhat je kada se žensko dijete voli, ali se sin slavi. Patrijarhat je kada se majka, iako biološki ne odlučuje o polu djeteta, ipak osjeća krivom što “nije rodila muško”. Patrijarhat je kada se medicina ne koristi za liječenje, nego da servisira porodičnu opsesiju. Patrijarhat je i kad se moderna tehnologija zloupotrebljava kao novo oruđe stare nepravde.

Danas patrijarhat više ne mora da nosi opanke i da sjedi na čelu stola. Može da ima lijep Instagram vizual i umirujući ton. Može čak i da zavara, pa da izgleda kao izbor, kao sloboda. Ali kakva je to sloboda u društvu koje ženi i dalje uporno poručuje da porodica nije “zaokružena” dok ne dobije sina?

I u Japanu je sin tradicionalno nosilac porodičnog imena, nasljednik, onaj koji ostaje. U nekim porodicama, ukoliko nije bilo muškog nasljednika, pribjegavalo se usvajanju odraslog muškarca, često zeta, kako bi se nastavila porodična linija. To je poznato kao mukoyōshi, običaj u kojem muškarac ulazi u ženinu porodicu i preuzima njeno prezime, da sačuva lozu i imovinu kada ta porodica nema muškog nasljednika ili čak i kada samo misli da joj treba sposobniji nasljednik.

Na Balkanu se patrijarhat snalazi drugačije. Ali u oba društva, na različite načine, porodica je institucija nasljeđivanja, dužnosti i očekivanja.

Ovu priču ne treba posmatrati samo kroz pitanje da li je jedna osoba imala pravo da objavi ono što je objavila. Treba je posmatrati kroz pitanje zašto takva objava uopšte može da zazvuči kao usluga. Zašto neko misli da postoji tržište za to? Zašto roditeljima treba ponuditi “mogućnost” da dobiju dijete određenog pola? I zašto svi dobro znamo koji pol bi se u Crnoj Gori češće birao?

Feminizam nas uči i da pitamo kakvu poruku šaljemo djevojčicama, ako već prije rođenja postoji mogućnost da ih ne bude i kakve to posljedice dugoročno može imati po čovječanstvo.

Život jedne žene u Crnoj Gori ne počinje tek u porodilištu. Počinje u rečenicima koje su izgovorene mnogo prije njenog rođenja. U načinu na koji se trudnica pita: “šta nosi”. U razočaranju koje se prikrije kada kaže: žensko. U onoj kratkoj ćutnji prije nego što neko odgovori: “ma samo nek’ je zdravo.”

U zemlji u kojoj su žene vjekovima bile tuđe večere, miraz, briga i sramota, svaka priča o izboru pola mora se čitati politički i mora se iznova podsjećati da djevojčica nije loša vijest. Loša vijest je društvo koje još ne želi da prihvati tu jednostavnu istinu.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7